Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 



BENEDIKTINSKA DUHOVNOST



Benediktov nauk je kristocentričan: "Ništa neće pretpostaviti ljubavi Kristovoj" (RB 4,21). Svojim monasima želi dati i uravnoteženi raspored liturgije za Djelo Božje te zakonik uputa za cjelovitu organizaciju samostana. Pravilo je istovremeno spis duhovnosti i zakonitosti, učena i tajanstvena sinteza Evanđelja, izražena kroz traženje Boga i prianjanje uz Njega samoga, po ustrajnosti u poniznosti svakodnevne molitve i rada.
U Pravilu je prisutna snažna dimenzija ljudskosti satkana od uravnoteženosti i umjerenosti. Benediktu je vlastito da zna vidjeti bitno, uistinu snažno i trajno, a u isto je vrijeme blag prema sporednom; cijeni čovjeka i promatra ne samo kakav bi on trebao biti, već kakav uistinu jest. Stoga želi da se propisi prilagode osobama, prilikama i okolnostima "da se u kući Božjoj nitko ne smušuje ni ne žalosti" (RB 31,19). Umjerenost života nadoknađuje zahtjevnošću nutarnje stege – traženje Boga, Djelo Božje, poniznost, poslušnost – i ovdje želi cjeloviti trud pojedinca, dosljednost i ustrajnost.

Izvori Pravila


"Zar nije svaka stranica i svaka Bogom nadahnuta riječ Staroga i Novog zavjeta najispravnije pravilo ljudskog života?" (RB 73,3). Benediktinska je duhovnost snažno biblijska i cijelo Pravilo je prožeto Svetim pismom. Predstavlja nam se tako Benedikt kao čovjek vičan čitanju i meditiranju Božje riječi. On Pismo citira s velikom spontanošću i lakoćom.
U Pravilu ima više od 100 izričitih svetopisamskih citata i više od 170 neizravnih citata ili pozivanja na Sveto pismo. Najčešće citira Psalme, Izreke, Siraha, a od novozavjetnih knjiga Matejevo evanđelje i Pavlove poslanice.
Oslanjajući se na monaške izvore, Benedikt potvrđuje kako ne želi uvoditi novotarije: časti i nasljeduje monaštvo koje mu prethodi (RB 73). Možemo slobodno reći kako sabire monašku tradiciju Egipta, Sirije, Male Azije, Sjeverne Afrike i središnje Galije. U Pravilu je prepoznatljiv utjecaj Pahomija, Bazilija, Augustina, Kasijana, samostanā Lerinskih otoka, te postojećih zapadnih monaških pravila. Znatan su utjecaj na Benediktovo pravilo imali i crkveni sabori u prvoj polovici 6. stoljeća; na njima se također odlučivalo u pitanjima monaških pravila i stege. Značajniji su oni u Arlesu, Clermontu, Orleansu i Agdeu. Posebno mjesto zauzima odnos s Učiteljevim pravilom (Regula Magistri). U čiteljevo i Benediktovo pravilo imaju toliko sličnosti koje potiču na razmišljanje o njihovu uzajamnom odnosu. Učiteljevo pravilo je duže i opširnije od Benediktova. Doslovne podudarnosti jasnije su u proslovu te u poglavljima 1-7 Benediktova pravila koja odgovaraju poglavljima 1-10 Učiteljeva pravila, gdje imamo gotovo identičan tekst. Zajednička im je više-manje i sama struktura. Neki drže kako je "učitelj" sam Benedikt, koji je kasnije u svom pravilu sažeo prvotno duže Pravilo. Danas izgleda sigurna i od većine znanstvenika prihvaćena pretpostavka kako Učiteljevo pravilo prethodi Benediktovu: što zna i da ga sveti Benedikt koristi kao jedan od izvora.
Ne treba se čuditi što Benedikt prepisuje dugačke dijelove Učiteljeva i drugih pravila. Treba imati na umu mentalitet njegovog vremena: jedan doktrinalni spis bio je zajednička baština i sadržaj se uzimao i koristio posve slobodno i bez potrebe citiranja.

Širenje Pravila


Iz sadržaja Pravila izgleda jasno kako Benedikt pišu i Pravilo nije mislio samo na Montecassino. Iz samoga teksta naslučuje se postojanje više samostana, većih i manjih (Subiaco, Montecassino, Terracina), smještenih u raznim klimatskim uvjetima (RB 40,5-8; 48,7; 55,1, itd). (29)
Nije lako rekonstruirati način širenja Pravila; štoviše možemo reći kako je prvo širenje Benediktova pravila ovijeno tajanovitošću. Sigurno je međutim kako je širenju Pravila mnogo pridonio časni autoritet pape Grgura Velikog koji u svom djelu Dijalozi piše o Benediktovu životu i hvali njegovo monaško pravilo: "Napisao je naime za monahe Pravilo koje se isti će razboritom umjerenošću i jasnočom riječi." (Dijalozi II, 36). Ovakva hvala rimskog biskupa sigurno je pridonijela da Benediktov spis prihvate mnogi.
Već na početku 7. stoljeća Pravilo je bilo poznato u zemljama Galije. Isto vrijedi i za Englesku, kamo ga vjerojatno donosi sv. Augustin. Djelovanjem svetog Bonifacija prihvaćeno je u germanskim zemljama; istodobno se širi u Belgiji, Švicarskoj i svim zemljama središnje Europe.
U vrijeme Karla Velikog (9. stoljeće), Benediktovo pravilo već dominira. Reforma sv. Benedikta Anijanskog, koju je podržavao Ludovik Pobožni, Karlov sin, imala je odlučuju u ulogu u odredbi potvrđivanja kasinskog monaškog kodeksa (može se reći kako je Pravilo bilo nametnuto u svim samostanima Carstva). 30


Jezik i stil Pravila


Benedikt piše živim jezikom 6. stoljeća, koji se govorio u Italiji, jezikom koji je bio životan i lako razumljiv svima. Bio je to jezik vrlo blizak onome koji se govorio u srednjim i višim slojevima društva. Benedikt je osobito pazio na jasnoču. Rječnik, gramatika i stil kojim piše srodni su s biblijskim i liturgijskim latinskim izričajem njegova vremena.
Autograf Pravila napisan na Montecassinu nije sačuvan. Nestao je u požaru 896. Do nas je stigao prijepis kopije Pravila iz 817. godine poznat kao codex A: Sangallensis 914. Ovo je izniman slučaj u povijesti monaške tradicije starih tekstova: to je kodeks koji je od autografa udaljen samo jednim posrednikom. Autoritet kodeksa A potvrđen je analizom teksta, koja ukazuje na latinski jezik središnje Italije 6. stoljeća.
Govoreći o stilu, Pravilo ima, mogli bismo reči, mudrosni – poučavaju i stil. Kao cjelina ima mnogo dodirnih točaka s mudrosnom biblijskom tradicijom:
– zajednički stav glede svrhe, a ona je prije svega komunicirati, priopćiti praktično znanje, ne teorijsko: sv. Benedikt je zainteresiran više za praktičnu disciplinu;
– prvotna briga mudrih bijaše ordo – red. Kod Benedikta je prisutan veliki trud oko očuvanja reda. (31)
Riječ ordo u Pravilu se pojavljuje 27 puta: poredak u koru, u blagovalištu itd.;
– u mudrosnoj književnosti nailazimo na specifične riječi (mudrost, put, hod, stega, ukor, biti pažljiv, meditirati, poučavati…); razne književne oblike (dijalozi, popisi…); nalazimo osim toga u Pravilu i specifične mudrosne teme: strpljivost, strah Božji…
Benediktovo pravilo ući kako ste i mudrost a i zakoni smjeraju naučiti monaha putu ljubavi, stoga se Pravilo ne može tumačiti samo kao pravni spis ili strogi zakonik.
Monaški je život u prvom redu mudrosni život, ali ne u teorijskom smislu već u konkretnom i iskustvenom: monah ući kako dati svoj doprinos zajedničkom redu (disciplini) i istovremeno osobnoj izgradnji.

Izabrane teme iz Pravila


Zajednički život. Benediktovo pravilo napisano je za cenobite, za one koji žive u zajednici. Zajednički način života je i najprihvatljiviji većini ljudi. Razni oblici ovakvog života u Crkvi imaju svoj uzor u prvoj kršćanskoj jeruzalemskoj zajednici, gdje im sve bijaše zajedničko, bijahu jedno srce i jedna duša. (32)
Zajedništvo je u Benediktovu pravilu jako istaknuto i pod snažnim Augustinovim utjecajem koji kao preduvjet zajedništvu stavlja ljubav. Vertikalni odnosi (slušanje, Djelo Božje, poslušnost opatu…) i horizontalni odnosi (međusobna poslušnost braće, poštivanje starijih, ljubav prema mlađima, pretjecanje u poštovanju…) susreču se i usklađuju u Pravilu. Iz 72. poglavlja Pravila – O dobroj revnosti koju monasi moraju imati – iščitavamo kako put monaha cenobita nužno vodi kroz zajedništvo, kroz bratsku ljubav. Svatko je potreban bratske pomoći, u samostanu ne žive samodostatni junaci. U krizama jednih, Bog drugima daje da budu njegova pružena ruka, kako bi osnaženi i sami znali i mogli pomagati i tako se ostvarivati u zajednici onih koji ljube i koji su ljubljeni.
Završni redak 72. poglavlja govori: "Ama baš ništa nek ne pretpostavljaju Kristu, koji nek nas sve zajedno dovede u vječni život." I eshatološka želja spasenja izražena je u množini, sve zajedno, kao predokus nebeskog zajedništva kojemu je ovdje na zemlji monaški život jedna od slika. Opat. Abba = otac, riječ je aramejskog porijekla. U monaškoj tradiciji tako su nazivani iskusni i prokušani monasi u kojima drugi prepoznaju duhovne oce i vođe. U njima se očituje Božja očinska dobrota ali i zahtjevnost kojima je jedini cilj spasenje duše. Opat je karizmatična osoba, sposobna voditi i pokazivati monaški put života, sposobna predsjedati zajednici u ljubavi i biti znak Božje prisutnosti i autoriteta, kako bi se u samostanu izgrađivao mir i zajedništvo. U Benediktovu pravilu opat je otac zajednice, pastir, učitelj, liječnik, upravitelj kuće Božje. On je u zajednici vidljiva Kristova prisutnost, stoga je poslušan Ocu i vodi braću da i oni Bogu prikazuju i međusobno izmjenjuju veliki dar poslušnosti. Opat iskreno vjeruje da se Krist stvarno služi njime čineći ga sredstvom svoje milosti. Ako je opatu jasna vlastita uloga i ako s puno poniznosti očituje Krista u svom djelovanju, u stanju je odgajati, formirati monahe ne za sebe, već za Gospodina. U drugom i šezdeset četvrtom poglavlju Pravila Benedikt podsjeća kako će opat dati račun o upravljanju povjerenog mu stada; stoga će velikom marljivošću učiniti sve kako bi svoje monahe priveo k što večoj svetosti.
Opat mora svoje monahe odgajati dvostrukim naukom: svojim riječima i svojim primjerom. On tako postaje sluga različitih karaktera, izmjenjujući ovisno o situaciji ljubaznost i strogost, pokazujući se istovremeno i kao zahtjevan u čitelj i kao brižan otac; ispravlja odlučno i ohrabruje dobrodušno; nije popustljiv prema manama, iskorjenjuje ih ali pazi da uništivši manu ne uništi i brata. (34 )
Kao dobar pastir, sav obuzet strahom Božjim, on mora bdjeti nad samim sobom i nad drugima, prethoditi, predvidjeti i pritjecati u pomoć. Opat je osim toga pozvan i na osobito iskazivanje pažnje i kršćanske ljubavi prema gostima. On koji je znak i sakrament Krista prisutnog u zajednici mora više nego drugi prepoznavati Krista i služiti mu u hodočasnicima, gostima, siromasima. Poslušnost. Poslušnost je evanđeoski način življenja ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ona je i najjednostavniji odgovor na ljubav, ona je naše da Bogu. Po njoj monah ostvaruje, pokazuje živom, vjeru i ljubav u svakodnevnici.
Poslušnost je, kao temeljna vrijednost monaškog života, nasljedovanje Kristove poslušnosti i, makar nosi u sebi i poteškoće, nezaobilazan je način sudjelovanja u iskustvu Isusa Krista. Monah živi svoju poslušnost u odnosu prema opatu, u čijoj zapovijedi prepoznaje volju Božju, ali i u odnosu sa svakim bratom. Međusobna poslušnost braće temelj je zajedništvu, a svakog pojedinog monaha ući predanju. Krist je u Benediktovu pravilu predstavljen jednom u osobi opata kojemu se duguje poslušnost kao Kristu a drugi put u osobi monaha koji je poslušan kao Krist. Možemo tako poslušnost usporediti s medaljom kojoj vidimo dva lica: slušati kao Krist i slušati Krista.