Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 
 
Teme :


4.10.2016.

1.10.2014.

17.5.2014.

10.4.2014.

16.3.2014.

23.2.2014.

27.12.2013.

1.3.2013.


  Moć tišine – Protiv diktature buke
4.10.2016.  

MOĆ TIŠINE – PROTIV DIKTATURE BUKE
TIŠINA I LITURGIJA
IZ INTERVIEW-a KARDINALA ROBERTA SARAHA francuskom listu La Nef povodom izlaska njegove nove knjige Moć tišine: Protiv diktature buke (izašla u listopadu 2016.).

“Prvotni Božji govor je tišina” napisao je Thomas Keating. “Sve ostalo je loš prijevod. Da bismo razumijeli ovaj govor, moramo najprije naučiti šutjeti i počivati u Bogu.”

Nemojmo se zavaravati. Najpreča stvar je ponovno otkriti smisao za Boga. Bog Otac dozvoljava da mu prilazimo samo u tišini. Ono što Crkvi danas najviše treba nije administrativna reforma, još neki pastoralni program ili strukturalne promjene. Program već postoji: onaj koji smo uvijek imali na temelju Evanđelja i žive tradicije. U njegovu je središtu sam Krist kojega moramo najprije poznavati, voljeti i oponašati da bismo u njemu živjeli i preko njega transformirali naš svijet koji postaje degradiran jer ljudska bića žive kao da Bog ne postoji.
Mi smo žrtve površnosti, sebičnosti i svjetovnog duha koji se šire društvom preko medija. Gubimo se u borbama za utjecaj, u sukobima među osobama, u narcisoidnom i ispraznom aktivizmu. Naduti smo ponosom i ohološću, zatvorenici volje za moću i vlašću. Zbog titula, profesionalnih ili crkvenih položaja, pristajemo i na zle kompromise. Ali sve to prođe i nestane poput dima. U svojoj novoj knjizi htio sam pozvati kršćane i ljude dobre volje da uđu u tišinu. Bez nje smo samo iluzija. Jedina stvarnost koja zaslužuje našu pažnju je Bog sâm, a Bog je tih, on tihuje, šuti. On čeka da ušutimo kako bi nam se otkio.
Ponovno otkrivanje smisla za tišinu je stoga prioritet, žurna potreba. Tišina je važnija od bilo kakve druge ljudkse aktivnosti. Jer ona izražava i izriče Boga. Istinska revolucija dolazi od tišine, koja nas vodi prema Bogu i prema drugima kako bismo im se mogli staviti u službu i pomoći im.

Zadobiti stanje tišine je borba i vrsta askeze. Da, potrebno je hrabrosti da bi sebe oslobodili od svega što nas u životu vuče prema dolje, jer ništa nam toliko nije drago kao pojavnost, lagodnost i trošenje stvari. Stalno okrenuti i nošeni prema izvanjskome s potrebom da se sve kaže, govorljivi i bučni ljudi ne mogu ne biti udaljeni od Boga, nesposobni za bilo kakvu duhovnu aktivnost. Nasuprot tomu, tih čovjek je slobodan čovjek. Lanci svijeta ga ne mogu sapeti.
Buka i galama postaju poput droge o kojoj su naši suvremenici postali ovisni. Svojom slavljeničkom pojavom, buka je vihor koji sprječava da pogledamo sebe u oči i konfrontiramo se sa svojom unutarnjom prazninom. Buka je dijabolična laž. Buđenje iz nje ne može biti nego brutalno.
Bog ne želi zlo. Međutim, on ostaje začuđujuće tih pred licem naših nevolja. Unatoč svemu, patnje i nevolje ne dovode Božju svemoć u pitanje. Dapače, ona nam se u njima otkriva. Bog nam je na tajanstven način bliz u našim nevoljama. On je intenzivno prisutan u našim nevoljama i patnjama. Njegova moć je tiha, nečujna jer se u tišini otkirva beskrajno kucanje njegova srca, njegova nježna ljubav prema onima koji pate. Vanjske manifestacije nisu nužno najbolji dokazi blizine. Tišina otkriva Božju suosjećajnost i njegovo supatništvo s nama. Bog ne želi zlo. I što je monstruoznije zlo, to postaje jasnije da je njegova žrtva upravo Bog u nama.
Kristova pobjeda nad smrću i grijehom je dovršena u veličanstvenoj tišini križa. Bog pokazuje svu svoju moć u toj tišini koju nijedno divljaštvo ne može uprljati. Pred Božjim veličanstvom mi ostajemo bez riječi. Tko bi se usudio govoriti pred Svemogućim?
Tišina nas uči osnovnom pravilu duhovnoga života: familijarnost ne gaji nužno i intimnost; naprotiv, ispravna udaljenost (distanca) uvjet je za zajedništvo. Čovječanstvo kroči putem ljubavi preko klanjanja i štovanja. Sveta tišina otvara put mističnoj tišini koja je puna intime ljubavi. Pod bremenom sekularnog razuma, zaboravili smo da su svetinja, sakralnost i bogoštovanje jedini pristupi ka duhovnom životu. Zato se ne libim izreći da je sveta tišina osnovni i temeljni zakon svakog liturgijskog slavlja i svakog bogoslužja.
Pod izlikom da olakšava pristup Bogu, neki bi htjeli da sve u bogoslužju bude odmah razumljivo, racionalno, horizontalno položeno i ljudsko. Ali postupajući tako, dolazi do rizika reduciranja svetih otajstava na dobre osjećaje i dobro raspoloženje. Pod izlikom pedagogije, neki svećenici se upuštaju u beskrajne komentare koji su uglavnom isprazni i profani, ovosvjetske naravi. Zar se ti dušobrižnici plaše da će tišina i šutnja pred Svevišnjim zbuniti ljude? Zar misle da Duh Sveti nije sposoban otvoriti srca božanskim Tajnama izlijevajući svjetlo duhovne milosti?

Sveti Ivan Pavao II. nas upozorava: “Ljudsko biće ulazi u dioništvo božanske prisutnosti iznad svega tako da dopusti biti odgojen i podučen u poklonstvenoj tišini, jer na samom vrhu spoznaje i iskustva Boga stoji njegova apsolutna onostranost, njegova transcedencija.“
Tišina je stav, odnos duše. To nije pauza između dva obredna čina. Ona je obred po sebi, pravi i potpuni obred.
Sigurno je da istočni obredi ne zanemaruju tišinu za vrijeme Božanske Liturgije. Dapače, oni su itekako dobro uronjeni u apofatičku dimenziju molitve pred Bogom koji je “neizreciv, neobuhvatljiv, nesaglediv“ (kako se u njihovim molitvama i pjesmama govori). Božanska Liturgija na Istoku je uronjena u Otajstvo. Ona se slavi iza ikonostasa koji je za istočne kršćane zastor koji čuva i pohranjuje sâm misterij. Među nama Latinima, tišina bi trebala biti zvučni ikonostas. Tišina je vrsta mistagogije (upućivanje u otajstvo vjere). Ona nam omogućuje ulaženje u otajstvo tako da ga ne “raskrinkamo“ ili profaniramo, okaljamo. U liturgiji jezik otajstva je tišina. Tišina ne skriva i ne zatvara, ona otkriva dubinu.
Sveti Ivan Pavao II. uči nas da “otajstvo neprestano sebe skriva, porkiva se tišinom, da ne dođe do stvaranja idola umjesto Boga“. A danas je vrlo velik rizik da kršćani postanu idolopoklonici. Mi kao zarobljenici neprestane buke i ljudskog govora nismo daleko od stvaranja kulta koji će nama odgovarati, po našim mjerilima, stvaranja nekog boga po vlastitom ukusu i obličju. Kao što jednom kardinal Godfried Daneels reče: “Najveći nedostatak zapadnog obreda, kako ga se slavi u praksi, jest taj što ima previše govora.“
Liturgijska slavlja i službe postaju ponekad pretrpani govorom, bučni i iscrpljujući. Liturgija je bolesna. Najupečatljiviji znak te bolesti jest mikrofon. Postao toliko nenadomjestiv da se čovjek pita kako je uopće bilo moguće prije bez njega.
Buka i šum izvana, kao i iznutra, iz nas samih, pretvaraju nas u strance sebi samima. Usred buke ljudsko biće ne može a da stalno ne upada u banalnost. Postajemo umjetni u govoru, govorimo ispraznosti i sve više govorimo i ponavljamo se... dokle god ne nađemo nešto za reći, neka vrst neodgovorne zbrke sastavljene od viceva i dosjetki koje na kraju ubijaju. Tako smo umjetni i u onome što radimo: živimo u banalnom stanju koje je tobože logično i moralno, a da uopće ne zapažamo abnormalnost svega toga.
Često napuštamo naša bučna, umjetna bogoslužja, a da ne susretnemo u njima Boga i ne dobijemo unutarnji mir kojega nam on želi dati.
Pitanje tišine predstavlja pitanje bîti liturgije. Naime, liturgija je mistična, otajstvena. Dokle god prilazimo liturgiji s bučnim srcem, ona će imati umjetan, površan, ljudski izgled i dojam. Liturgijska tišina je radikalna i bitna predispozicija; ona pretpostavlja obraćenje srca. Da bismo se obratili, etimološki rečeno, znači obrnuti se, okrenuti se prema Bogu. Nema istinske tišine u liturgiji ako nismo svim srcem okrenuti prema Gospodu. Moramo se obratiti, okrenuti se opet Gospodu da bismo gledali u njega, kontemplirali njegovo lice i pali preda nj u klanjanju.

Kako ući u ovo unutarnje raspoloženje osim ako se i fizički svi skupa, i svećenik i narod, ne okrenemo prema Gospodu koji dolazi, prema Istoku kojega simbolizira apsida gdje je ustoličen križ? Vanjska orijentacija nas dovodi do unutarnje orijentacije koju predstavlja. Od apostolskih vremena kršćani su poznavali taj način molitve. Ne radi se o okretanju leđa narodu, niti o okrenutosti prema narodu, nego o okrenutosti prema Istoku, prema Gospodu (ad Dominem). Ako se ne može fizički okrenuti prema istoku (ad orientem), apsolutno je potrebno staviti vidljivo raspelo na oltar kao središnju točku usmjerenja za svih. Krist na križu je kršćanski Istok.
Odbijam trošiti vrijeme na suprotstavljanje jednog obreda drugom, obredu Sv. Pija V. onomu bl. Pavla VI. Ne radi se o tomu nego o ulaženju u veličanstvenu tišinu liturgije i obreda. Potrebno je znati se obogatiti svim liturgijskim oblicima, bilo latinskima bilo istočnima. Zašto ne bi Izvanredni oblik rimskog obreda (tradicionalni) bio otvoren nekim poboljšanjima kojih donosi liturgijska reforma II. vatikanskog sabora (Redovni oblik - Novus ordo)? Zašto novi obred ne bi ponovno otkrio stare molitve tradicionalne rimske mise, osobito molitve u podnožju oltara, ili tišinu za vrijeme nekih dijelova kanona?
Bez kontemplativnog duha liturgija će ostati tek prigoda za mrske podjele i ideološke sukobe na javnu sablazan onih slabih i ranjivih od strane onih koji tvrde da imaju neki autoritet, umjesto što bi trebala biti mjesto našeg jedinstva i zajedništva s Gospodom.

Preveo: Livio Marijan

IZVOR: http://www.catholicworldreport.com/Item/5100/cardinal_robert_sarah_on_the_strength_of_silence_and_the_dictatorship_of_noise.aspx


 
      Povratak na naslovnicu