Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 
 
Teme :


4.10.2016.

1.10.2014.

17.5.2014.

10.4.2014.

16.3.2014.

23.2.2014.

27.12.2013.

1.3.2013.


  Korizma u znaku poniznosti i krotkosti
1.3.2013.  

Komentar 49. Poglavlja Pravila svetog Benedikta "Obdržavanje Korizme"
Opatica Anna Maria Canopi, osb

Ovo poglavlje Pravila posebno iznosi na vidjelo asketske crte monahova duha: "Doista bi monahov život u svako vrijeme trebao biti u znaku korizme. Budući da malo tko ima toliko snage, preporučujemo da bar tih korizmenih dana svatko čuva svoj život čist u svemu i da ujedno u te svete dane ukloni manjkavosti drugih vremena."

Monah je dakle uvjereni kršćanin, koji je neprestano na putu obraćenja, poniznosti, skrušenosti srca, askeze. Sve to podrazumijeva veliku krotkost; to je doista nasljedovanje Krista krotka i ponizna srca; to je doista uzimanje križa i nasljedovanje Krista na putu poslušnosti, na putu kenoze; to znači zaputiti se s njim na put prema Jeruzalemu, gradu velike pashalne žrtve.

Želja za obraćenjem mora međutim ojačati u korizmi, koju čitava Crkva posvećuje posebnoj askezi čišćenja zbog neposrednije i snažnije priprave na proslavu Uskrsa.

Već od prvih riječi ovoga poglavlja, sveti Benedikt sa svom poniznošću, čestitošću i iskrenošću, priznaje da i mi monasi nismo kadri neprestano i snažno ustrajati na putu obraćenja. Moramo mu dati za pravo i reći da se naše snage troše. Razlozi tome se mogu naći u našem nedovoljnom prianjanju uz Božju volju, u slabljenju naše vjere, kao i hlađenju ljubavi i jenjavanju naše nade. Često je u igri niz uzroka iz kojih proizlazi ona vrsta klonulosti koja obuzme putnika nakon što je dio puta prevalio s poletom i dobrim duhom.

Ako imamo poniznosti da priznamo da se to događa i u našem životu, osjećamo također potrebu prenuti se i ponovno snažnim korakom krenuti našim putem. Polazimo uvijek od toga da postanemo svjesni situacije u kojoj se nalazimo, te se dakle, osvrnemo oko sebe da pronađemo pravi put. Sigurne nam smjernice pruža slušanje Božje riječi, molitva, podvrgavanje duhovnom vodstvu. Krotki smo ako dopustimo da nas Bog ponovno primi za ruku i povede nas putem istine i ljubavi.

Naime, sposobnost da ponovno uvedemo reda u naše biće ne daje nam ni naš voljni napor, ni naša umješnost, ni molitva ili logičnije impostacije asketskog života, već isključivo Gospodinova milost; a ova potonja djeluje u nama u mjeri u kojom smo doista razoružani i dopustimo da se razotkriju bijede, naše mane i u tome da sve nazivamo pravim imenom, dakle u odbacivanju svake dvosmislenosti i ortačenja sa zlom.

Odvajanje od zla i snažnije prianjanje uz dobro je nešto nužno; nikada milost ne djeluje tamo gdje joj na putu stoje zapreke; nikada ne kohabitira sa zlom, sa zloćom, s nečistoćom, sa sebičnošću. Tamo gdje ovi postoje, milost pada kao na neko nepropusno tlo. Prvo što treba učiniti jest upravo to da se potpuno lišimo svega onoga što stoji na putu milosti, da stanemo potpuno otvoreno pred istinu, kako bi tmine uzmakle a svjetlo se moglo proširiti u nama, sve dok nas potpuno ne obuzme.

Taj se stav traži od monaha koji se priprema na korizmeni hod, to jest ojačati svoje trajno nastojanje oko obraćenja u liturgijskom vremenu koje mu pruža posebnu milost da to može učiniti. Možemo doista sve to ostvariti "kad se čuvamo svih mana i posvetimo se molitvi sa suzama, čitanju, skrušenosti srca i odricanju".

U korizmi dakle, neprestano činimo djelo, to jest službu molitve praćenu suzama, žaljenjem zbog naših grijeha. Tu se bol međutim ne smije miješati sa sebeljubljem, ne smije biti neka vrsta stida koji nas obuzima zašto što nas je grijeh poružnio i što nas ljudi zbog toga manje cijene, nego mora biti iskrena skrušenost jer nas je grijeh učinio nezahvalnima prema Bogu, nismo više dostojni da na nas svrne svoj pogled onaj koji nas je pozvao da postanemo suobličeni ljubljenom Sinu te zato i sami postanemo sinovi koji su mu dragi.

Ono što nas mora boljeti jest svijest da nismo djelovali kao prava Božja djeca, već kao neposlušne sluge, bez razbora i bez ljubavi. Skrušenost i kajanje, na koje nas potiču slušanje Božje riječi, polazne su točke novog hoda prema obnovi naše krsne milosti.

Čitanje i slušanje Božje riječi je prvo i najvažnije dobro djelo u korizmi, jer ona određuje cjelokupno naše vladanje. Božja nas riječ pomazuje svetim znakom svjetla, topline, snage, miline, radosti. Ona je, nadasve, vatra koja uništava taloge našega grijeha. Ako je prihvatimo zaozbiljno, Božja riječ nas stvarno provodi kroz talionik, izvodi u nama silna čuda od kojih zastaje dah. Ali treba stati pod Božju riječ kao pod veliku kišu, pustiti da nas obuzme poput rasplamsale vatre; moramo se izložiti Božjoj riječi kao nekom maču kojem dopuštamo da nas pogodi usred grudi, namjesto da mu se izmičemo kako bi nas promašio i kako nam ne bi ranio srce.

Apostol kaže: "Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme" (1 Pt 5, 6). Na koji način? Prihvaćajući Božju riječ bez obrambenih štitova, bez alibija nekog lagodnijeg tumačenju, zbog kojeg nećemo osjetiti da se riječ svetog i istinitog Boga odnosi i na nas same. Ponekad smo tako malo razoružani da samu Božju riječ koju smo čuli koristimo da se oboružamo protiv drugih. U susretu s Božjom riječi treba reći iskreno: "Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni, grešniku!", a ne: Shvati ovoga moga brata, ovu moju sestru , ili čak: Shvati ovoga, taj to toliko treba…

Kad riječ ne prihvaćamo kao poruku ili poziv upućen nama, gotovo neizbježno je koristimo kao oružje da izborimo pobjedu nad drugima ili protiv njih pokrenemo proces u kojemu smo ih već unaprijed osudili. Ali u tome slučaju ćemo također iskusiti da isto to oružje – Božja riječ – okreće svoju oštricu protiv nas i nemilosrdno nas osuđuje. Samo ako je prihvatimo razoružani da bi nas obratila, on nas doista spašava i čini nas oruđima spasenja za našu braću.

Prije svega dakle, naša će askeza biti krotkost u slušanju Božje riječi prihvaćajući sve ono što čini milost, koja mora djelovati u nama i pomoći nam da napredujemo u conversio morum, u radikalnom obraćenju života.

Tu zatim može biti također prisutan aspekt spontanog prinošenja i nečega što nadilazi ono što je određeno, kao znak ljubavi i zahvalnosti. Onaj koji osjeća da mu je Bog iskazao posebno dobročinstvo i milosrđe, želi mu odgovoriti gestom zahvalnosti, izrazom velikodušnosti. Monah tako može spontano prinositi molitvu, odricanja, žrtve, ali ne samostalno.

"Za tih dakle, korizmenih dana valja k običnim dužnostima svoga služenja dodati još nešto: posebne molitve, odricanja u jelu i piću. Svatko neka sam od sebe, više od određene mu mjere, prinese nešto Bogu u radosti Duha Svetoga, to jest: neka uskrati svome tijelu nešto od jela, pića, sna, govorenja, šale i tako s radošću duhovnog čeznuća iščekuje sveto Uskrsnuće. A što tko prinese kao žrtvu, očitovat će svom opatu da sve bude s njegovom molitvom i odobrenjem. što se god, naime, čini bez dopuštenja duhovnog oca, računat će se kao umišljenost i tašta slava, a ne zasluga. Stoga sve valja činiti s opatovim odobrenjem."

Napast koja se može često javiti u monaškom životu jest ta da svatko sam sebi napravi plan askeze i usavršavanja te da odlučuje sam od sebe i po sebi o tome što je korisno za njegovo posvećenje. Sveti Benedikt nas želi zaštititi od te napasti; on želi da monah ne posjeduje samoga sebe ni u čemu, pa čak ni u djelima pokore, već da bude potpuno podložan također na svojem duhovnom hodu.

Nikada monah ne smije kročiti samostalno i činiti svojevoljno ono što on smatra ispravnim. Tako je lako doći do toga da mislimo da smo bolji od drugih, jer činimo nešto više ili različito do onoga što oni čine. To uvjerenje može, baš naprotiv, biti znak da smo gori, jer nam nedostaje poniznosti, krotkosti, podložnosti; jer smo oholi, posjedujemo sami sebe i kročimo kroz život po vlastitom nahođenju. Neka se, zato, nitko ne usudi reći: Ja idem svojim putem… Gospodin nas sve vodi zajedno (pariter) svojim putem.

Kršćani – a navlastito monasi – pozvani su kročiti pariter, i pariter ući u vječni život. To pariter znači ne samo "mi zajedno među sobom", već zajedno s Kristom, jer ako nismo zajedno s njim, nismo zajedno ni među sobom. A ako nismo zajedno među sobom, nismo zajedno ni s Kristom. To nam se može činiti igrom riječi, ali je jednostavno tako, jer postoji samo jedna jedina veza: jedna vjera, jedna ljubav.

Nasljedovanje Krista u krotkosti podrazumijeva da prihvatimo one oblike pokore, isposništva, koje su doista upravljene Božjoj slavi a ne samo traženju našega savršenstva. Bogu je milo sve ono što nosi pečat poslušnosti.

U svojem suobličavanju Kristu, monah mora uvijek činiti ono što se sviđa i Ocu; a sveti znak te Očeve privole monah, ako ima vjere, nalazi u opatovoj osobi. Slaže li se opat? Slaže li se rado i nije na to naveden mojim blagim pritiskom? Tada se zasigurno to sviđa nebeskom Ocu. Budući da se pretpostavlja da ima karizmu razlikovanja duhova, opat obično naslućuje razloge asketskih čina koje monah predlaže činiti; ako nisu čiste, on ih ispravlja i mijenja kako bi mogli biti sredstva pravog obraćenja a ne poticaji na oholost, umišljenost, prikriveno traženje samih sebe ili postizanje savršenosti koja nije prava svetost.

Lako je u askezi pretjerati ne zbog ljubavi prema istinskom dobru, već zbog prikrivenog traženja sebe. Ta se napast uvlači upravo u najljepše stvari, u najveće vrijednosti. U monaškom i vjerničkom životu napast se uvlači upravo tamo gdje pojedinac vjeruje da je postigao vrhunac savršenstva, gdje pojedinac vjeruje da daje i čini bolje. Zato apsolutno treba imati poniznosti i krotkosti da se možemo preispitati u vezi s tim i da budemo spremni primiti smjernice koje se kose s našim uvjerenjima i željama. Sve ono što se čini svojevoljno i samostalno ostaje izvan praga milosti, u kojoj sve prima vrijednost i postaje zaslužno. Bolje je činiti naizgled manje kreposne geste, manje izvanrednih asketskih vježbi, ali biti u poslušnosti, krotkosti, ispravnosti.

Mnoge se izreke otaca pustinjakâ i mnogi nauci monaške tradicije ukorijenjeni u evanđelju referiraju na taj aspekt. Podsjetimo na samo neke od njih: "Ako ti tvoji postovi postanu prigoda za oholost, ako se uspoređuješ s drugima, tada se udaljavaš od Krista. Kad je riječ o postu i bdijenju ono što je važno jest da budemo razboriti i da ne činimo vlastitu volju. Ne smijemo činiti ono što nam se sviđa, jer Krist nije tražio ono što mu se sviđalo"

Da bi se odrekli vlastitih ideja i vlastite volje, morat ćemo se dugo i stalno vježbati u poslušnosti. A da bismo znali biti poslušni moramo neprestano moliti Gospodina za dar milosti. "Ako nisi ponizan, nećeš upoznati koliko je poslušnost mila. Uvijek ćeš govoriti: ’Zašto činiti ovo a ne ono?’ I u tvoju će se dušu uvući nemir. Onaj pak koji je poslušan sve što činio u srcu mu uvijek vlada mir"

Za korizmenu asketsku praksu, sveti Benedikt ne predlaže monahu da čini izvanredne a još manje neuobičajene stvari; jednostavno mu predlaže da uloži više truda u življenje kršćanskih vrijednosti, u prihvaćanje odgovornosti u vezi zavjeta koje je dao, odnosno da postane ono što mora biti.

Monah mora uvijek biti vedar i usredotočen na ono bitno; neka dakle pazi dobro da bude umjeren u jelu, snu, piću, govoru. Neka se dobro pobrine za te redovne aspekte svoje monaške askeze i ne trudi se u traženju velikih stvari, koje bi mu pristajale kao što akademska odjeća pristaje siromašnom seljaku. Kad monah traži od opata dopuštenje da se zauzme u tome opsluživanju, sigurno će dobiti njegov pristanak.

Što se tiče brbljavosti, opat mu nikada neće dopustiti da bude namrgođen, da se povlači iz zajedničkog života ponašajući se kao onaj koji mrzi ljude, kloneći se čak – pod izgovorom da želi samoću – napora što ih iziskuje služba i uzajamno podnošenje u ljubavi, nego će blagosloviti od svega srca njegov prijedlog da se uzdrži od svake isprazne i suvišne riječi, a osobito od svakog mrmljanja.

Svaka – pa i najmanja – stvar ako je podvrgnuta opatovu sudu prima Gospodinov blagoslov i postaje čisti prinos. Opat naime, budući da poznaje duhovni put svakog brata, prati svakog monaha svojom molitvom, da ima snage i ustrajnosti da ostaje vjeran preuzetoj asketskoj obavezi. Onaj koji iskusi snagu i milinu koji proizlaze iz te pomoći, što duže živi u monaškoj zajednici sve je više traži. Iz toga se vidi monahov ponizni i krotki stav, stav zrelog čovjeka, koji poznaje dragocjene tajne koje su neophodne da ide onim duhovnim putem na kojem mu ne prijete nikakve zamke i zasjede.

Naime, ako činimo sve pod znakom poslušnosti, uz opatovu privolu i blagoslov, promatrajući u njemu – iz vjere – milosrdnu prisutnost vječnog Oca, to ne ograničava našu osobnu slobodu niti je to nešto što nas vraća u djetinju dob. Ako bi bilo tako, morali bismo reći da je Gospodin Isus živio na zemlji kao dijete ili osoba čije su slobode ograničene, jer on doista nije ništa činio bez Očeva dopuštenja, ostao je uvijek i potpuno predan Očevoj volji, činio je ono što je milo Ocu, od kojega nikada nije odvajao pogled svoga srca. Isto je tako istina da mu je njegovo ime uvijek bilo na ustima, bio je gotovo poput djeteta koje stalno doziva mamu i tatu.

U podvrgavanju svoga duha ocu moramo promatrati dakle najsigurniji put kršćanske zrelosti. Na taj nam se način pruža mogućnost da budemo s Kristom potpuno okrenuti k Ocu, da budemo zajedno s njim amen, potpuni "da" Ocu.

Isus, svojim dolaskom na svijet, nije želio promijeniti naum spasenja vlastitim planovima, s prijedlozima za rješavanje velikog čovjekovog problema koji bi odudarali od onih koje je Otac već unaprijed bio zacrtao. On je bio u potpunom skladu s Očevim mislima i osjećajima. Prihvatio je onaj način utjelovljenja, onaj put, onaj uzlazak u Jeruzalem, onaj križ, onu kenozu. Prihvatio je sve tako i, premda je Sin, iz onoga što je prepatio naučio je slušati (usp. Heb 5, 8).

U svojem zemaljskom životu nije upoznao ni velika ni manja priznanja i časti. Njegov je život bio tako običan da to upravo začuđuje pa čak i sablažnjava one koji su mahnito tražili nešto veliko i izvanredno. I dok je činio čuda, on je bio tako jednostavan da je zbunjivao poklonike onoga što čovjeka očarava. To iščuđavanje i sablazan mogu se upravo zahvaliti činjenici da je Isus, po svojem izgledu, bio ponizniji i krotkiji od običnog čovjeka – on koji je u sebi imao puninu božanske moći!

Korizmeno se obdržavanje treba dakle protegnuti na cio naš život, moramo prepoznati da svakoga dana imamo potrebu ispravljati svoj put, lišavati se svojih pogledâ, svojih samostalnih inicijativâ, koje su nešto sasvim drugo od kreativnosti i dobrih nadahnuća Duha Svetoga.

Po shvaćanju svetog Benedikta monahova korizma – kao i korizma svakog pravog kršćanina – je dakle u svojoj suštini vrijeme odlučnijeg obraćenja Bogu, putem askeze koja se sastoji u lišavanju svakog oblika idolopoklonstva i sebičnosti i oslobađanja svakog kompromisa s laži. To je snažno vrijeme koje služi tome da ponovno počnemo živjeti kao siromašni bogotražitelji, uzdajući se ponizno i poslušno u Božju riječ i tuđe vodstvo, kako bi svaki naš korak bio u znaku poslušnosti. To je vrijeme u kojem se upuštamo u jednu borbu ne zato da iz nje izađemo ovjenčani slavom ili glasom svetosti, već s kruhom suza i poniznosti u rukama da se njime krijepimo na svojem svakodnevnom putu.

I tada ćemo opaziti da je Uskrs već tu. Tada će žudno iščekivanje svetog Uskrsa cum spiritalis desiderii gaudio procvasti svakog jutra u himan hvale i zahvalnosti; tada će monahov život postati navještaj uskrsnuća za sve one koji poznaju okus dugih dana provedenih u pustinji kušnje. Postovi i molitvena bdijenja bit će tada kruh ljubavi i utjehe za usamljene ljude koji još uvijek ne poznaju ime i lice Onoga koji ih ljubi.


 
      Povratak na naslovnicu