Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 
 
Teme :


4.10.2016.

1.10.2014.

17.5.2014.

10.4.2014.

16.3.2014.

23.2.2014.

27.12.2013.

1.3.2013.


  Chevetogne - glasnici jedinstva
16.3.2014.  

Povijest Chevetognea počinje poviješću njegova utemeljitelja Dom Lamberta Beauduina. Rođen je 1873. u biskupiji Lüttich kao peto od osmero djece. Pohađao je sjemenište i postao biskupijski svećenik. Godine 1896. pristupa svećeničkome radničkome pokretu. Nakon toga svećeničko-pastoralnoga iskustva, 1906. ulazi u benediktinski samostan Mont-Cesar gdje se posvetio brizi oko liturgije želeći da monasi i vjernici svoju duhovnost crpe više iz liturgijskoga života Crkve negoli iz raznih pobožnosti.
Godine 1911. kao vojni kapelan odlazi u rat. Većinu je ratnoga vremena proveo u Irskoj zbog čega je liturgijski pokret u to vrijeme mirovao. Po povratku u domovinu nastavlja rad koji je započeo u svome samostanu te postaje profesorom teologije. Godine 1921. odlazi za profesora u benediktinski zavod sv. Anselma u Rimu gdje u dodiru s ruskim izbjeglicama upoznaje bizantski obred. Tako preko liturgije dolazi u još jači dodir s pravoslavljem što je u njemu probudilo želju za ekumenskim djelovanjem.
U to se vrijeme u njemu rađa ideja o osnivanju benediktinskoga samostana u kojemu bi se moglo slaviti na više obreda. Dom Lambert drži kako bi se kršćani tako međusobno bolje upoznali jer da je nepoznavanje najveći razlog nekomunikacije i međusobnoga nepovjerenja. Tadašnjega njegovoga opata ta ideja gotovo tjera u očaj.
Savjetnik pape Pija XI. za Rusiju, podržava ideju Dom Lamberta, ali isključivo u svrhu pripremanja svećenika za obraćanje Rusije nakon pada komunizma. Držao je kako bi u tome mogli imati presudnu ulogu baš monasi, benediktinci, zbog čega je podržavao osnivanje samostana u kojem bi se slavila liturgija rimokatoličkoga i pravoslavnoga obreda.
Dom Lambert zamisao o tom «obraćanju» Rusije na katoličku vjeru nije prihvatio jer je želio da zajedništvo zaživi u međusobnome prihvaćanju i poštivanju različitosti.
Papa Pio XI. izdaje motu proprio naslovljen na opata primasa Benediktinske konfederacije kojim benediktincima dopušta rad na polju ekumenizma. Uz podršku opata svojeg samostana i veliku potporu kardinala Mercia, Dom Lambert s nekolicinom svoje braće započinje život u bivšeme karmelićanskome samostanu Amay-sur-Mense.
Početna je ideja bila da jedan monah poznaje i slavi više obreda, ali već nakon par mjeseci Dom Lambert uviđa da to nije moguće pa je odlučeno da se monah treba odlučiti između latinskoga i bizantskoga obreda. Ubrzo pristižu i nova zvanja među kojima ima biskupijskih svećenika i monaha iz drugih samostana. U samostanu je važno proučavanje i učenje staroslavenskoga jezika i obreda. Uskoro je počela još jedna važna djelatnost. Pokrenut je časopis «Irenikon». Dvojica su monaha poslana na Svetu goru Atos, Dom Lambert 1928. postaje prior zajednice.
U međuvremenu, 1927., Pio XI. u Rimu izdaje encikliku Mortalium animas kojom jasno izriče tadašnji stav Katoličke crkve o ekumenizmu. On se odobrava, ali samo kao put obraćanja na katoličanstvo. Ustraje se na tomu da je to jedini razlog postojanja nove zajednice. Već smo rekli kako Dom Lambert nije istog mišljenja zbog čega u njihovome odnosu nastaju problemi. Dom Lambert mora se odreći službe priora i otići u izgnanstvo u jedan benediktinski samostan na jugu Francuske. Zajednici se nameće novi prior, a Dom Lambertovo je izgnanstvo trajalo 22 godine.
Zajednica nastavlja svoj život i djelovanje uz dosta poteškoća. Tridesetih se godina sva djelatnost zajednice usmjerava na njegovanje i proučavanje bizantskoga obreda te izdavanje časopisa u kojemu se donose izvadci iz kronika crkava istočnih obreda s kojima su monasi u dodiru. Putem tih veza monasi dolaze do vrlo vrijednih podataka i članaka koje objavljuju u svojemu časopisu i koji su ispred svojega vremena.
Tijekom 1939. i 1940. zajednica seli u Chevetogne. U tome su samostanu od 1903. živjeli francuski monasi koji se 1928. vraćaju u Francusku, a samostan ostaje čuvati samo jedan monah Španjolac. U to vrijeme u samostan kao izbjeglice dolaze španjolski isusovci koji se po završetka građanskoga rata vraćaju u Španjolsku. Samostan po vrlo povoljnoj cijeni kupuju monasi iz Amay-sur-Mense. U kompleksu se Chevetogna 1950. gradi crkva za bizantski obred, a 1960. i crkva za rimokatolički obred.
Pedesetih se godina u Chevetogneu ustanovljuju «tjedni ekumenizma» kojima je cilj upoznavanje i uspostavljanje suradnje katolika, pravoslavnih, protestanata i anglikanaca.
Samostan Chevetogne 1950. postaje samostalni priorat, neovisan o opatiji Mont-Cesar. Dom Lambert, presretan što može živjeti u zajednici koju je osnovao, vraća se 1951. u Chevetogne gdje nastavlja neumorno raditi na promidžbi ekumenizma. Govorio je o potrebi novoga i snažnoga zamaha u Crkvi, o potrebi koncila. I molio je na tu nakanu. Umro je 11. siječnja 1959, petnaest dana prije najave Drugoga vatikanskoga koncila za čijega su trajanja dvojica monaha iz zajednice Chevetogne bili koncilski savjetnici za ekumenizam. Time je zajednica zapravo rehabilitirana, priznat je njezin značaj za djelatnost Crkve. Danas je u kongregaciji za istočne Crkve savjetnik i jedan od monaha iz Chevetognea.
Priorat je Chevetogne 1993. postao opatija. Danas zajednica broji 28 monaha među kojima su dvanaestorica bizantskoga obreda. Zastupljeno je jedanaest nacionalnosti. Dnevni red i ritam zajednice prepoznatljivo su monaški i u okvirima određenim prilagodbama rimske i bizantske liturgije. U samostanu se svake nedjelje osim Cvjetnice i većinom svetkovina slavi bizantska liturgija na kojoj sudjeluje cijela zajednica. Uvijek dođe i veliki broj vjernika koji dolaze već subotom kako bi prisustvovali bdijenju i svečanoj liturgiji.
Monasi u sklopu samostana drže gostinjac koji je važan za ukupno djelovanje zajednice, a tu je i trgovina u kojoj se prodaju ikone i tipični monaški proizvodi. Proizvode ih tamošnji monasi ili se nabavljaju iz Bjelorusije, Grčke itd. Monasi se bave prevođenjem knjiga, osobito liturgijskoga i monaškoga sadržaja. U samostanskome se ekumenskome centru organiziraju tečajevi ikonopisanja i staroslavenskoga liturgijskoga jezika, duhovne vježbe i slično.
Dom Lambert jedan članak završio riječima: «Da bi se približili jedinstvu, Vladimir Solovjev traži dvije stvari. Prva je osigurati i umnožiti osobno, intimno jedinstvo s Kristom. Druga je poštivanje djelatnoga života Duha Svetoga u duši bližnjega. To su načela svih pravih radnika na polju rada za jedinstvo. Ostalo će učiniti Bog.»
Svojim životom, molitvom i radom monasi Chevetognea žele pokazati da je ideja njihova osnivača o suživotu dvaju obreda u istome samostanu moguća i ostvariva. Svjedočanstvo je njihova mogućega samostanskoga suživota ohrabrenje i nada svima koji mole i rade za ekumenizam.

s. M. Anselma Stulić


 
      Povratak na naslovnicu