Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 
 
Teme :


4.10.2016.

1.10.2014.

17.5.2014.

10.4.2014.

16.3.2014.

23.2.2014.

27.12.2013.

1.3.2013.


  Obitelj svetaca
10.4.2014.  

OBITELJ SVETACA

U dalekome je Gornjemu Egiptu 347. umro Pahomije, «otac cenobita», monaha koji žive u zajednici. Nekih 1000 km sjevernije u to isto vrijeme jedan sedamnaestogodišnji mladić iz ugledne kršćanske obitelji dovršava svoje visoke škole u Cezareji, nastavlja obrazovanje u Carigradu, glavnome gradu Carstva, a od 351. u Ateni, prijestolnici humanističkih (duhovnih) studija.
Već je njegov otac bio slavni retor (govornik), a sin ide istim stopama. Retorika uključuje široko obrazovanje iz književnosti i filozofije. a osposobljavala je za držanje govora u javnosti. Zato su retori bili vrlo traženi kao odgajatelji mladeži, odvjetnici ili pravnici u političkim službama.
Naš je mladi čovjek veoma nadaren. Najveći ga učitelj retorike, poganin Libanios, hvali najlaskavijim riječima i proriče mu sjajnu karijeru. No, stvari su krenule drugačije. Okrunjen lovorovim vijencem i pun ponosa vraća se kući. Sada mu je 26 godina. Doma ga dočekuje hladan tuš. Njegova je najstarija sestra odmah prozrela njegovu nadmenost i posvijestila mu koliko je umišljen kada prezire sve autoritete i sebe uzdiže iznad najboljih i najplemenitijih. To ga je pogodilo, zamislio se nad samim sobom. Napustio je sjajnu karijeru u javnome životu, povukao se u osamu i odrekao svojega posjeda. Posti, moli, pjeva psalme. Dobrim dijelom može zahvaliti svojoj sestri što je kasnije postao ocem i utemeljiteljem monaštva, teologom i slavnim biskupom koji se strastveno borio za obranu istine o Svetome Trojstvu.

Obitelj svetaca
Kakva je pozadina osoba koje smo dosada spomenuli? Odakle su? Što ili bolje tko stoji iza njihovih životnih priča? Što su postigli?
Mladi se čovjek zvao Bazilije, a njegova sestra Makrina mlađa. Otac im se također zvao Bazilije. Obitelj pripada senatskome plemstvu Rimskoga carstva, a potječe iz Ponta, pokrajine na sjeveru Male Azije na južnoj obali Crnoga mora. Tamo i u susjednim pokrajinama Kapadokiji i Maloj Armeniji obitelj je imala velike posjede, između ostalih i seosko dobro Annesis na rijeci Iris. Baka Bazilijeva, Makrina Starija, u svoje je vrijeme bila oduševljena učenica apostola ove pokrajine, veoma učenoga biskupa Grgura Čudotvorca (oko 230.-275.) koji je učio još kod velikoga Origena (oko 185.-254.) i umio povezati duboku vjeru s visokim obrazovanjem. U tome je duhu Makrina starija odgojila svoga sina i unuke. Kad je 340. umrla, malome je Baziliju bilo tek deset godina.
Obitelj je za Dioklecijanovih progona kršćana morala bježati pa je Makrina starija više godina provela u divljini. Bila je to markantna žena. Bazilije će je se kasnije u jednome pismu sjećati sa zahvalnošću.
Majka se Bazilijeva zvala Emelija, bila je isto tako iz bogate kapadokijske obitelji, kćerka mučenika. Rodila je desetoro djece, ali su neki od njih umrli rano. Makrina mlađa bila joj je prvo dijete. Rođena je oko 327., a umrla 380. Vrlo je brzo poslije očeve smrti preuzela na sebe odgovornosti u domaćinstvu i sudjelovanje u odgoju sestara i braće. Za njom se rodio Bazilije, (330-379, nije doživio ni pedesetu). Od njihova brata i kasnijega nisenskoga biskupa Grgura (338. do poslije 394.) znamo još za brata Naukracija i najmlađega Petra, biskupa Sebaste (oko 349. – 391.).
Sveta Makrina
O Makrini, najstarijoj sestri, saznajemo iz životopisa koji je njezin mlađi brat Grgur sastavio nakon njezine smrti, a u kojemu je naveden i razgovor o uskrsnuću koji su njih dvoje vodili pred njezinu smrt. Grgur ju je tako osobno proglasio svetom i svojom učiteljicom. Makrinu je poučavala majka Emelija. Ona ju je naučila čitati i pisati, a udžbenik im je bio Biblija, prije svega Mudrost Salomonova i Psalmi. Psalmi su se čitali jutrom odmah po ustajanju, prije objeda, prija polaska na počinak i noću kad se ustajalo na molitvu.
Emelija je kratko prije Makrinina rođenja sanjala čudan san. Na rukama je nosila dijete, a neka joj je pojava neobične ljepote u snu govorila da djetetu treba dati ime Tekla. O Tekli se pak priča da je bila osobna učenica apostola Pavla. Bila je iz Ikonija i naviještala evanđelje o uskrsnuću u Antiohiji i Seleukiji. Preživjela je borbu s divljim zvijerima i kao apostolka umrla mučenićkom smrću zbog čega je i ona bila čašćena kao svetica. Bila je uzor asketskim djevicama i postala središnjim likom u borbi žena za pravo naviještanja. Budući da je Emelija triput uzastopno sanjala navedeni san, dovela je to u vezu s djetetom koje je nosila. A to je dijete doista bilo djevojčica. Tako joj je u tajnosti dala i ime Tekla jer je to očito bilo predodređeno.
Bazilije stariji, djevojčicin otac, želio da se ona uda i za zaručnika joj je odredio časnoga mladića poznatoga po dobrome karakteru. No, taj je umro još u ranoj mladosti. Makrina je svoje zaruke držala važećim brakom i sada se smatrala udovicom zbog čega je odlučila da će živjeti sama. Tako je uistinu pošla Teklinim stopama.
Ubrzo nakon što se rodio najmlađi sin u obitelji Petar, otac je umro. Makrina je za Petra brinula nastojeći mu zamijeniti oca. Bila mu je učiteljica, odgojiteljica i savjetnica. Osim toga, odteretila je majku preuzevši brojne obaveze u domaćinstvu i djeleći s njome sve brige.
Konačno je, navodim ovdje njezinoga brata Grgura, «nagovorila svoju majku da napuste svoj dosadašnji, prilično raskošni način života i njegu brojnih robinja i osobnih služavki na koju su bile navikle. Počele su živjeti prema svojim uvjerenjima, kao što žive jednostavni ljudi, u zajedništvu s djevicama, sada sestrama i drugaricama, a prijašnjim svojim robinjama i osobnim sluškinjama.»
U tome ju je primjerom već bio pretekao Naukracije, njezin najdraži brat koji je s 22 godine izabrao život u siromaštvu i osami. Živio je u šumovitome kraju na rijeci Iris i brinuo se za hranu nekim starim ljudima. To je bio njegov oblik ručnoga rada. U dobi od 27 godina nenadano je umro. Makrina je učinila kao i on, ali je u sporazumu s majkom cijelu svoju kuću pretvorila u ženski samostan i tako postala osnivačicom ženskoga monaštva u Maloj Aziji i šire. U kući su se molili psalmi, vježbale su se u neprekidnoj molitvi, a njihov se ručni rad sastojao u održavanju kuće i imanja. U skladu s velikon monaškom tradicijom molitvu su držale glavnim zanimanjem, a rad nuzgrednim poslom.
Mladi je Petar sve do tada živio s njima. Kad je majka Emelija bila na samrti, svoje je posljednje riječi upravila Bogu: «Tebi, o Bože, predajem prvinu i desetinu, djecu svojih majčinskih boli. Prvina je prvorođeno dijete, a desetina posljednje dijete mojih bolova. Tebi po zakonu oboje moraju biti posvećeni. Oni tebi pripadaju kao darovi. Neka tvoj blagoslov siđe na prvo i deseto dijete.» Time je mislila na kćer Makrinu i sina Petra.

Sveti Bazilije Veliki
Pošto je razmislio o sebi i svome životu, Bazilije se kao i brat Naukracije povukao u osamu, na rijeku Iris u blizini Annesisa gdje je njegova sestra imala svoj samostan. U Ateni je upoznao svojega zemljaka Grgura (oko 325.-390.). Zajedno su studirali i kasnije ostali prisni prijatelji. Bazilije ga je pozvao da žive zajedno dijeleći sve, a Grgur nije dugo oklijevao. Najprije su pošli na monaško studijsko putovanje, da tako kažemo. Posjetili su Mezopotamiju, Palestinu, Sinaj, a prije svega Egipat. Tamo su vjerojatno došli u dodir s Pahomijevim samostanima jer mnogo toga u kasnijim Bazilijevim monaškim pravilima nosi pahomijanski prizvuk. Po povratku su se ponovo povukli u osamu. Zajedno su održavali molitvene časove, proučavali Bibliju i kršćanske spise te živjeli u beženstvu i siromaštvu. Grgur koji je na Bazilijev nagovor kasnije postao nazijanskim biskupom, često je žalio za tim godinama kada su živjeli kao u raju.
Ubrzo je Bazilije postao poznat medu monasima u susjedstvu i široj okolini pa su ga često tražili za savjet ili upute. Jedna od njegovih prvih knjiga sastoji se od samih biblijskih navoda koje je poredao po temama, kao životno pravilo. Tu je očito da Bazilije Bibliju drži dovoljnom za životno pravilo. No, kasnije se ipak s braćom dogovarao kako će urediti praktična pitanja samostanske svakodnevice koja su mu braća donosila. Sva njegova pravila i danas imaju karakteristični oblik pitanja i odgovora.
Bazilije je bio preteča svih koji su se borili za zajednički život. Tako se pridružuje Pahomiju koji je to pak bio prenio Benediktu iz Nursije. Napisao je poznate misli: «U zajedničkome se životu svakome pojedinom prenosi karizma za zajedništvo i zajedničko dobro. To što svaki pojedini posjeduje, nije primio zbog sebe nego zbog drugih. Tko nešto želi odvojiti samo za sebe, taj čini milosni dar, koji je primio, beskorisnim kad ga u sebi sakrije. – Nas je Gospodin opasao i apostolima prao noge. Ako želiš prati, služiti, biti kome na pomoć, kako ćeš to učiniti ako živiš sam?» (Duga pravila, 7)
Bazilije je biskupom Cezareje postao u teološki i politički opasnome i uzbudljivome vremenu. Kao biskup poduzeo je značajan korak. Sabrao je monahe iz osamljenih spilja i doveo ih u hodočasnička skloništa i bolnice za siromašne. Tako je braći dao konkretnu zadaću. On sam nije stanovao u biskupskoj palači, nego u tom naselju za siromašne i bolesne. Ta je prva socijalna crkvena ustanova uskoro postala poznatom. Ne samo da su i drugi slijedili Bazilijev primjer, nego je ona po njemu i prozvana «Basilias».
Carem je tada postao Julijan, Bazilijev studijski drug. Julijan je želio zaustaviti kristijanizaciju Rimskoga carstva i vratiti Carstvo na stara poganska vremena. Doduše, nije živio dovoljno dugo da bi taj naum ostvario, ali ni kršćanski carevi poslije njega nisu bili baš puno bolji. Poticali su arijansko krivovjerje koje u Isusu nije vidjelo drugu božansku osobu, nego samo ljudsko stvorenje. Koliko god uzvišenim ljudskim bićem Isusa držali, to nije dovoljno. Nicejski je sabor još pet godina prije Bazilijeva rođenja definirao pravo vjerovanje, ali protivnici saborskih zaključaka nisu mirovali dok ih nisu gotovo posve i posvuda potisnuli u zapećak. Da stvar bude još teža, istovremeno je došlo do prepirke u vezi s naravi Svetoga Duha. Bazilije se neumorno borio. Ipak, osim niskoga rasta bio je i slabašna zdravlja. Zato je potražio tko mu može pomoći u toj žestokoj borbi. Svojega je prijatelja Grgura upravo prisilio da prihvati biskupsku čast i postane biskup Nazijanza. Brata Grgura zaredio je za biskupa Nise, a najmlađega brata Petra za biskupa Sebaste.
Neumorno je pisao protiv arijanaca, posjećivao kolege da bi ih potakao na priznanje prave vjere. Borio se protiv spletki, čak je bio prisiljen sukobiti se i s jednim od svojih monaških učitelja koji nije imao jasan stav o Svetome Duhu. Osim toga, morao je puno putovati da bi uspostavio red u maloazijskim zajednicama.
Bazilijev je jaki argument u borbi za priznavanja boštva Duha Svetoga bio u sljedećemu: u Crkvi se još od njezinih početaka krsti u ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Nismo kršteni u ime nekoga stvorenja, nego Boga. Tako ga je učila još baka Makrina.
Sveti Grgur Nisenski
Bazilije je umro u dobi od 49 godina, iscrpljen i pomalo rezigniran. Ipak, borba koja je još bila u jeku nije ga slomila. Brat je Grgur tronut krenuo sestri Makrini u njezin samostanu u domovini da joj donese tu vijest. Na svoj užas i nju je našao na umoru.
Ona ga upita što ga je tako ražalostilo i zašto tuguje. Tako se poveo razgovor o smrti i uskrsnuću, o tjelesnosti blaženih i kršćanskoj nadi. Tek je tada Grgur pravo spoznao koliko je njegova sestra bila obrazovana. Želio ju je ojačati, a zapravo je ona utješila i osnažila njega.
Sam Grgur bio je profinjene naravi i prijazan. Kao ustalom i brat Bazilije, sve bi ljude vrlo brzo osvojio. No, od brata je bio možda osjećajno dublji i skloniji mistici. Za sobom je uz mnoge druge spise, ostavio i knjižicu o Mojsijevu usponu na brdo Sinaj s kojim je usporedio duhovni uspon duše prema Bogu.
Dok su sva njegova braća i sestra živjeli u celibatu, Grgur je izabrao brak. Njegova velika sestra i isto tako veliki brat željeli su ga od toga odgovoriti jer su bezbračni život smatrali boljim i prikladnijim, ali tankoćutni je i osjetljivi Grgur upozorio na činjenicu da su biskupi od prvih vremena Crkve mogli biti oženjeni. On je bio jedan od posljednjih oženjenih biskupa. Nakon Bazilijeve smrti borbu su za pravu vjeru u Sveto Trojstvo zajednički nastavili Bazilijev brat Grgur Nisenski i njihov zajednički prijatelj Grgur Nazijanski. Za samo dvije godine sve je bilo posve drugačije. Carigradski je sabor 381. potvrdio da je Isus Krist Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, a Duh Sveti Gospodin i Životvorac. Tako je izvojevana pobjeda. Grgur Nazijanski izabran je za carigradskoga patrijarha, ali na tom položaju nije dugo ostao.
Bez Bazilija i njegovih suboraca ne bismo imali jasne predodžbe o trojstvenome Bogu te različitosti i jedinstvu božanskih osoba. On je reorganizirao monaštvo i dao mu mjesto u ljudskom društvu. Svoje je spise uvijek argumentirao biblijskom teologijom. Sva se njegova djela temelje na dokazima iz Svetoga pisma. Visoko je cijenio Predaju kako ju je primio od svoje bake i roditelja, svećenika i biskupa koji su ga poučavali. U svim je borbama težio miru i pomirenju. S punim ga pravom zovu Bazilijem Velikim.

Christoph Joest
Erbe und Auftrag, 2002.
prevela: s. Ivana Ljerka Ivanov
oblata samostana sv. Petra na Cresu


 
      Povratak na naslovnicu