Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 
 
Teme :


4.10.2016.

1.10.2014.

17.5.2014.

10.4.2014.

16.3.2014.

23.2.2014.

27.12.2013.

1.3.2013.


  Budnost u životu monaha
17.5.2014.  

Termin „budnost“ u metaforično-duhovnom značenju pokazuje sposobnost vladanja nad duhom da ne upadne pod vlast duhovne otupljenosti ili razuzdanosti. Ova sposobnost pripada mudrom, trijeznom, razboritom čovjeku, to jest onoj osobi koja izbjegava bilo koji mentalni ili duhovni zanos prouzrokovan strastima koje se razbuktavaju u srcu čovjeka. Stoga, ne iznenađuje, ako vidimo da je budnost, oduvijek, jedna od veoma dragih tema u monaškoj tradiciji, koja nikad nije prestala inzistirati za potrebom neprestanog vježbanja svoga vlastitog duha, ili često, više u biblijskoj perspektivi, bdjeti nad vlastitim srcem, tamo, gdje se čovjek uobličuje i odlučuje o svom vlastitom životu.
BUDNOST SRCA
Baš zato, jer je srce mjesto gdje postajemo ono na što pristajemo, srce je, također, mjesto koje je najviše izloženo zamki napasnika a cilj mu je, da ga destabilizira, te se postavi umjesto Boga. Jednim veoma slikovitim jezikom, apostol Petar nas potiče na oprez pred nasrtajima napasnika, koji ne pozna počinak: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite se stameni u vjeri“( 1 Pt 5, 8-9). Ipak, općenito govoreći, kako potvrđuje monaška tradicija, napasnik ne uzima neku frontalnu taktiku nasrtaja. Radije, veoma domišljato voli „soft“: to jest javlja se u mislima preko loših sugestija u nadi da će namamiti i navesti misao na zlo, a kasnije iznuditi je na privolu, vodeći je tako ka zlu. Evagrio iz Ponta navodi nekoliko faza ove dinamičnosti:
a) sugeriranje na loše misli,
b) zabavljanje s njome, razgovarajući se,
c) pristanak,
d)zloća, potkrijepljena ugovorenom navikom prema nekom određenom grijehu.
Dakle, bdjeti nad vlastitim srcem znači, predusresti grijeh, odbiti lažne nade prije nego što one zavladaju nad mišlju i uzmu stav prema privoli. I doista, već na ovoj razini, oblikuje se „grijeh“, jer - kako piše sveti Maksim Ispovijedalac „da se najprije ne griješi mišlju, ne bi se griješilo nikad djelom“.
Sv. Benedikt, također, naglašava važnost „bdjenja“ nad vlastitim srcem, i upozorava kako trebamo biti oprezni prema onom što nam se nudi, da se već na samom početku raspozna radi li se o dobrim ili lošim sugestijama. U ovom zadnjem slučaju potrebno je udaljiti se bez otezanja. Sv. Benedikt to izričito ističe u Prologu svog Pravila kada opisuje monaha kao onoga „koji zlobnog đavla, kad ga nešto nagovara, skupa s njegovom napasti odbaci s vidika svog srca i uništi ga, te njegovo nagovaranje odmah na početku zgrabi i razbije o Krista“ (RB Proslov 28).
U svome pozitivnom obratu, cilj je ove budnosti, u kojoj se monah vježba na sebi samom, blaženstvo „čistog srca“. To blaženstvo nije povezano samo uz čistoću tijela, već se odnosi na cijelo biće koje je u odnosu sa Gospodinom i s braćom i sestrama. U vezi s tim sv. Pahomije, tumačeći učeniku Teodoru šesto blaženstvo Blaženi čisti srcem jer će vidjeti Boga
( Mt 5,8 ), ističe: „Ako ti zla misao dođe na pamet: nečistoća, mržnja, zloća, ljubomora, zavist, omalovažavanje braće ili taština, odmah se sjeti i reci: Ako ja pristajem na jednu od ovih stvari, neću vidjeti Gospodina.“
Da bi se vidjelo Boga potrebno je, dakle, biti „kao kerubini i serafini, samo oko i ništa drugo“. Oko, kao metafora budnosti i unutrašnje čistoće, izražava čežnju srca raširenog ljubavlju za Boga i za strastveno traženje mnogobrojnih očitovanja njegova lika u licima braće i sestara. Ono, zagledano u Boga, ne može a ne vidjeti ono što je od koristi braći i sestrama.
Za monaha, budnost je dakle stvar habitusa, nešto što je neiskorjenjivi dio njega. Ako njegovo srce teži da neprestano kuca unisono sa Božjim srcem, budnost neće izblijedjeti niti onda kad se prepusti snu. I tada, također, kao zaručnica iz Pjesme nad pjesmama, moći će potvrditi: „Ja spavam, ali moje srce bdije“ ( Pj 5,2).
Plastičnom ilustracijom ovog termina spava-bdije, drago mi je ponovo otići sv. Benediktu, kada nalaže da u monaškim spavaonicama svjetlo bude upaljeno cijelu noć. Osim što je funkcionalno, ova svjetlost se može interpretirati kao simbol monaškog srca koje nastavlja bdjeti, iako je njegovo tijelo okrenuto tmini sna. Na istoj liniji, također i pouka upućena monasima da budu „uvijek spremni” na ustajanje sa svog vlastitog ležaja, žureći se bez otezanja na Djelo Božje, tumači se u metaforičkom i duhovnom smislu. Prijelaz iz jedne pasivne budnosti, življene u snu, k jednoj aktivnoj budnosti, koja se pretače u iščekivanje jednoga susreta. Očekivanje koje je živjelo – iako nesvjesno - u snu, dakle prethodno, na neki način već je prožeto susretom koji dolazi sa Gospodinom u jutarnjoj molitvi. To je kao neka vrst zajedništva između sna, spremnost na ustajanje i molitvu. U stvari, kao da se radi o različitim načinima življenja budnosti.
U pozadini svega ovog što je rečeno, pozabavimo se sada nakratko važnošću budnosti u pogledu molitve, ponašanja i u bratskom zajedništvu.
BUDNOST I MOLITVA
Budnost kao stroga disciplina duha i kao stanje potrebno da bi se uspješno borili protiv zlih misli te uvježbavali u blaženstvima čistog srca, teži k stvaranju nutarnjeg ozračja koje pogoduje molitvi. Ovo ozračje stvara se već prije no što uđemo u prostor i vrijeme isključivo određeno za molitvu, pa bila ona zajednička ili osobna, s ciljem da se što više obuzdaju neprikladne misli koje se nameću u trenutku molitvene sabranosti. Iskustvo nas uči da osobito trebamo bdjeti kad nas obuzima rastresenost pa radilo se i o neznatnim mislima koje nas često s vremenom mogu dovesti i do potpunog zaborava na Boga i na duhovne stvarnosti. Stoga, neprestano moramo čistiti naše srce sve dok „naš duh bude u potpunom skladu s našim glasom“ i da možemo u istini živjeti našu molitvu, sjeti se da „čistoća srca je molitva više nego bilo koja molitva izgovorena na glas, i šutnja jedne pročišćene duše je milija od glasa koji viče“(Afraate).
Osim molitve, ako je prisutna „memorija“ Božje Riječi tj. premišljanje – ruminatio, pa bio to i samo jedan redak Svetog pisma, dolazi se do jednog učinkovitog sredstva koje nas podsjeća na Božju prisutnost koja obasjava naše dane a sposobna je također, prodrijeti i u najgušću tminu obeshrabrenja, razočaranja, patnja i napasti. Polazeći iz ove perspektive Ivan Kasijan predlaže neprestano premišljanje sljedećeg retka: „O Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš“ (Ps 70,2). Poznato nam je s kolikim poštovanjem istočna tradicija čuva Isusovu molitvu ili molitvu srca: „Gospodine Isuse Kriste Sine Božji, smiluj se meni grješniku.“
Dakle, molitva podržava i daje snagu našoj budnosti držeći nas čvrstima u našim kušnjama i napastima. „Bdijte i molite da ne padnete u napast“ (Mt 26,41). I još „Bdijte i molite u svakom trenutku“ (Lk 21,36).
BUDNOST I RIJEČ/PONAŠANJE
Jedan pustinjski otac tvrdi: „Ako naš nutarnji čovjek ne bdije, nemoguće je čuvati onog izvanjskog“ (Životi otaca, 5,11,45). A kako se izvanjski čovjek prije svega izražava verbalnim jezikom, to jest riječju, pravo ima psalmist kad kaže: „Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati…“ (Ps 39,2 ).
Uzajamni život pokazuje nam kako je važno bdjeti nad riječju to jest paziti na jezik. Više nego jednom, površnost i rastresenost pronalaze plodno tlo kad se jezik upotrebljava na njemu nesvojstven način, npr. upotrebljavajući ga za isprazno brbljanje, ogovaranje, mrmljanje, neutemeljeno i bolno suđenje. S obzirom na to, vratimo se riječima apostola Jakova koji govori o neumjerenosti jezika:
„Braćo moja, neka vas ne bude mnogo učitelja! Ta znate: bit ćemo strože suđeni. Doista, svi mnogo griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim. Evo i lađa: tolike su, i silni ih vjetrovi gone, a neznatno ih kormilo upravlja kamo kormilarova volja hoće. Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi. Evo: kolika vatra koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo, te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog- nitko od ljudi ne može ukrotiti. Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! Zar vrelo na isti otvor šiklja slatko i gorko? Može li, braćo moja, smokva roditi maslinama, ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode“ (Jak 3,1-12).
Možemo, na kraju, sažeti važnost koju pravilna upotreba riječi ima za psiho-fizički aspekt osobe, sljedećom tvrdnjom, sv. Jakova: „Ako čovjek ne griješi jezikom, to je savršen čovjek, sposoban je da drži cijelo tijelo u stezi“ (Jak 1,2b).
BUDNOST I ZAJEDNICA
Budnost duboko i najvećma dira u naše međusobne odnose, kada je u pitanju zajednički aspekt. U samom temelju budnosti postoji svijest da je svatko od nas pozvan od Gospodina da živi u zajednici kako bi hodali zajedno s drugom braćom i sestrama u neprestanom traženju njegova lica. Mi nismo izolirani putnici, a niti anonimni suputnici.
Iz ovoga proizlazi da je za izgradnju autentičnog zajedničkog života neodgodiv zadatak svakog pojedinca da bdije nad vlastitim bratom ili sestrom. Samo na ovaj način solidarnost i uzajamna ljubav bit će bolja i više neće postojati nepoznati i nedokučivi prostori jednih za druge, jer to onemogućuje u korijenu svako nastojanje oko zajedništva.
Ostaje, dakle, temeljno da, za izgradnju zajednice, treba živo hraniti svijest kako je druga osoba neodvojiv element naše duhovne samosvijesti, i da svatko od nas pronalazi samog sebe u svojim pravim dimenzijama, u mjeri u kojoj nestaje ne samo za Boga (kojeg ne vidi) već također i za brata (kojeg vidi) za onog brata (sestru) koji mu je vidljiv i fizički blizu. Nije važno, ovog trena, je li on blizu ili daleko našoj osjećajnosti. Samo stoga što nam je kao brat darovan da ga ljubimo on postaje kao poznato životno tlo - domaća zemlja života (terra familiare di vita). Zbog same činjenice što nas svakodnevno izaziva i potiče da na njegovom licu prepoznajemo lik Boga Oca, i darujemo sebe same njemu ništa ne tražeći zauzvrat, kao što je učinio Isus, brat postaje nerazdvojiv element našeg duhovnog hoda. I tog brata, koliko god može biti teško komunicirati s njim, ne može se ne uzimati u obzir u našem svakidašnjem zadatku izgradnje zajednice.
Doista, samo ovako se zajedno napreduje i izgrađuje zajednica utemeljena na ljubavi, ako se gleda na drugog ne kao na onog koji ugrožava naše „ja”, koji zatvara naš prostor, ili, još gore, koji je pred nama kao pakao (J. P.Sartre), već, radije kao onog koji predstavlja samu mogućnost da se bolje iskaže besplatni dar nas samih, hodeći tragom Isusa, našeg Gospodina i Učitelja.
Dozvoliti da se tako što dogodi, znači biti budni, to jest, ne zapriječiti budućnost Božju koja nam dolazi u susret u naborima našega bratskog života, pa čak i u onim mučnijim i žalosnijim s kojima je svaki zajednički hod pozvan suočiti se u vježbanju strpljivosti i ljubavi.
opat Donato Ogliari, OSB
prijevod: s. Ivana Sikirić, OSB


 
      Povratak na naslovnicu