|
Zadar - Preminula Marija Placida Mustać
25.2.2015.
Susret sa smrću ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Rastanak od drage osobe, u ovom slučaju naše sestre Placide, budi mnoga pitanja koja u svakodnevici često guramo u stranu. Smrt unosi potresenost i potiče pitanja: Život je prolazan, ima svoje granice. Što je ta granica? Je li to prekid, konačna propast, uništenje, ili je to prolaz, prijelaz, promjena, novi početak? Što biva s pokojnikom? Sva ova pitanja zaokupljaju me, a posebno kad gledam pokojnika ispred sebe. Sveto pismo Staroga zavjeta je suzdržano u svojim izričajima o smrti. Ostavlja ga u njegovoj nedokučivosti i nepojmljivosti, a oslanja se samo na vjeru u velikog i silnog Boga Stvoritelja. Iz ove vjere sve više raste sigurnost da nam Bog ostaje vjeran. Sveto pismo Novoga zavjeta stavlja u središte veliku nadu, novo iskustvo i novu sliku: čovjekovo uskrsnuće tijelom i dušom. Najdublji temelj ove nade je Isus Krist. On je prošao čovjekov put sve do u smrt. A Bog, Stvoritelj i Gospodar života, uskrsnuo ga je od mrtvih. Isusovo uskrsnuće ne znači povratak u prijašnji život, ni neko ponovno rođenje, nego preobrazbu u novi život, u kojem će čovjek biti od Boga vječno prihvaćen i ljubljen. Budući da Isus živi, i mi ćemo živjeti. Zato ispovijedamo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. Zato Sveto pismo Novoga zavjeta govori o nebeskoj gozbi, o radosti boravka kod Gospodina (2 Kor 5,8), o gledanju Boga licem u lice, o životu u njegovoj punini. Sve su to slike prepune nade i pouzdanja. Mnogima se ova nada već ispunila. Ni o kojem čovjeku nije Crkva do sada rekla da je zauvijek propao. Kršćanska vjera ne skriva smrt; niti umanjuje njezino značenje. Smrt uvijek znači bol, potresenost, rastanak, odlazak. Ipak, s vjerom u uskrslog Gospodina „mi ne tugujemo kao ostali koji nemaju nade“ (1 Sol 4,13). Naša draga sestra Placida imala je čvrstu vjeru u Uskrsnuće Gospodinovo pa tako i u svoje uskrsnuće. Uvijek se napajala na Bibliji i znala je često citirati neke ulomke iz Svetog pisma kao npr.: „Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tada vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima (Job 19,25-27). Koliko sam poznavala našu sestru Placidu, mogla bih reći da su ovi redci Svetog pisma bili sadržaj cijelog njenog života, jer njeno srce je uistinu čeznulo za Gospodinom i Gospodin joj nije bio stranac, nego vjerni prijatelj i Zaručnik. Svjedočila je to svojim životom u našoj zajednici i ovim redcima iz poslanice rimljanima: Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima (Rim 14,7-9). Našu sestru Placidu preporučamo u molitve. Molitva je prilika i za nas da nadvladamo našu izgubljenost i smetenost pred smrću. Utješno je da kroz molitvu ispovijedamo svoju nadu koja nadilazi smrt. Život i smrt pripadaju zajedno. To iskustvo otvara u nama mnoga pitanja. Kakva će biti moja smrt? Hoću li dugo trpjeti? Hoće li netko biti uza me? Kad ću ispraviti svoje nepravde prema bližnjima? Dršćem dok o tome razmišljam. Probuditi mi je i drugačije misli: redovnica sam i kršćanka. Posjedujem nadu da će Bog biti uza me, da me ni u tom času neće napustiti. Vjerujem da me on ljubi kao što je vjerovala i naša draga sestra Placida i druge uvijek poticala na ljubav, zajedništvo i praštanje. Počivala u miru! (M. Vekenega Križanac)
|
|