Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 
  Zadar - sjećanje na preminulu Mariju Placidu Mustać - 1
25.2.2015.  

Na bijelom lanenom platnu vezilja je vezla svoj vez. Bod do boda, tankom finom iglom, još finijim koncem – ustrajno. Nizale su se vitice, listići, cvjetići. Iglica je znala ubosti u prst – kapnula je krv. Iz umornog oka suzile su suze. Vezilja je vezla svoj životni vez.
Marija Placida, tiha učenica svetog oca Benedikta, rođena je 4. listopada 1926. u Privlaci kod Nina od majke Stošije rođ. Miletić i oca Šime, u obitelji s trinaestero djece. Krštena je 24. listopada 1926. Krsno ime joj je bilo Leticia (Vesela) – Ana. Zbog izvanrednih ratnih okolnosti u Samostan sv. Marije u Zadru, tada pod talijanskom vlašću, ulazi 7. kolovoza 1941. godine s nepunih petnaest godina. Povjerena je na brigu i odgoj M. Benedikti Braun s još dvjema štićenicama koje su pohađale učiteljsku školu. U ratnom razaranju grada i samostana 1943. godine, zajedno s koludricama napušta Zadar i s jednom grupom sestara boravi u Samostanu sv. Petra na Cresu. Tu je i dalje povjerena izvanrednom vodstvu M. Benedikte s kojom se 1945. godine vraća u Zadar gdje proživljavaju najveće siromaštvo. Tijekom 1946. godine zajednica se okuplja u Sjemeništu Zmajević i tri „ratne“ pripravnice započinju novicijat 7. travnja 1947. godine. Prve zavjete polažu 10. travnja 1948., a vječne zavjete 3. svibnja 1951. godine.
Veoma nadarena, uz M. Benediktu naučila je vesti i postala učiteljica vezenja mnogim zadarskim djevojkama. Uz pouku u vezenju bila je tiha učiteljica i pratilja u duhovnom životu tih djevojaka od kojih su se neke odlučile i za samostanski monaški život. Svojim radom uvelike je pomagala maloj, ali brzo rastućoj zajednici. Vezla je svilom i zlatom biskupima mitre, oltarnike, tjelesnike i ostalo potrebno za bogoslužje u crkvama Zadarske nadbiskupije. Primala je narudžbe i od djevojaka koje su se spremale za udaju. Uz taj poseban i uvijek samozatajan rad brinula se i za urednost i ukrašavanje samostanske crkve. Zbog slabljenja vida i nemogućnosti dugotrajnog vezenja, s jednakom pažnjom i brižljivošću prihvaća sve poslove. Posljednja dužnost bila joj je na čišćenju povrća i pripremi kolača gdje se ponovo mogla vidjeti njezina strpljiva i ustrajna profinjenost i točnost.
M. Placida bila je ustrajna moliteljica, zahvalna za sve. Sama je jednom prilikom napisala (a pisala je puno i uvijek u duhu zahvale): „Hvala Gospodinu za velika primljena dobročinstva, za Njegovu stalnu prisutnost u znakovima koji mi govore o Njegovoj dobroti i ljubavi kojom me je obgrlio u ovoj benediktinskoj obitelji. Neka primi Gospodin moje molitve i žrtve za Svetog Oca, za naše svećenike i za cijelo čovječanstvo.“
Posebno je bila osjetljiva na svoju samostansku zajednicu. Kada se nalazila na liječenju, pisala je: „Boravkom izvan samostana osjeti se sav blagoslov samostana. Svakodnevnim životom često postajemo neosjetljivi na bezbrojna dobročinstva kojima nas Bog obasiplje u svojoj zajednici. Neka i to iskustvo moga liječenja bude na veću vjernost i zahvalnost Bogu na putu kojim me vodi i još većma nosim u srcu svoju ljubljenu Sv. Mariju i svaku pojedinu sestru.“
Vjerujem da je 22. veljače 2015. godine Gospodin našao bogato urešenu njenu krsnu haljinu u kojoj je prepoznao svoje ponizno i patničko lice. (M. Klara Begić)





 
  Povratak na popis novosti

Povratak na naslovnicu