Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 
  Zadar - sjećanje na preminulu Mariju Placidu Mustać - 2
25.2.2015.  

U nedjelju 22. veljače 2015., u 15:20 Gospodin je došao povesti na svadbenu gozbu svoju zaručnicu M. Placidu. Spremna, s upaljenom svjetiljkom vjernosti u 67. godini posvećenosti Bogu u Samostanu benediktinki sv. Marije i u 89. godini života, pošla je svome Zaručniku na svadbenu gozbu Kralja Jaganjca.
Svaki rastanak je težak i bolan, iako je posljednjih mjeseci njezina života bilo očito da se približava. Pratile smo ju molitvom i pokušavale joj olakšati teške patničke dane njezine duge i teške bolesti. Uza svu brigu i njegu čovjek se nađe pred tajnom, misterijem bolesti, pred neznanjem i nemogućnošću da išta više učini jer život nije u našoj vlasti i jednostavno nam izmiče i nestaje pred očima. Zemaljski život se ugasio i tijelo smo predali zemlji, a duša se vratila Bogu i u njemu neka sada počiva od napora zemaljskog života.
Naša M. Placida bila je posljednja sestra iz, kako mi kažemo, „stare Sv. Marije“, samostana prije Drugog svjetskog rata. Došla je u samostan početkom rata 1941. godine, sa samo 15 godina, pa smo je uvijek pitale da nam priča o tim danima rata i rušenja samostana, izbjeglištvu sestara, povratku u Zadar i obnovi samostana.
Pričala je da je rođena u mjestu Privlaci kraj Zadra, 4. listopada 1926., od oca Šime i majke Stošije rođene Miletić, iz Vrsi, u obitelji od trinaestero djece od kojih je sedmero umrlo u djetinjoj dobi. Otac joj je bio sabunjer kao i većina sumještana Privlačana koji su se bavili vađenjem sabuna tj. pijeska i prodajom tog građevinskog materijala razvozeći ga brodovima po mjestima. Otac joj je poginuo na moru kad ih je iznenada uhvatila oluja i potopila brod.
U samostan je došla sa samo 15 godina 1941. godine, na početku Drugog svjetskog rata, s dozvolom nadbiskupa jer je bila maloljetna. Sa sestrama je išla u izbjeglištvo u Nin, pa kasnije na otok Cres kod koludrica koje su primile nekoliko sestara iz Sv. Marije.
Nakon rata vratila se sa sestrama i tek tada je započela novicijat sa još dvije kandidatice. Pričala je o tom vremenu neimaštine i siromaštva kako često nisu imale što jesti pa bi išla u bolnicu po hranu za zajednicu i kako je po putu susretala ratne zarobljenike koji su raščišćavali ruševine, gladne i u poderanoj odjeći, pa bi im davala kruha. To je radila dok je jednom nisu uhvatili milicioneri i zaprijetili joj da će je ubiti. U samostanu je radila različite poslove, a najviše se bavila ručnim radom, vezenjem, u kojem je poučavala djevojke i mlade koje su dolazile u samostan.
S godinama su došle različite poteškoće i bolesti, posebno kostiju, koljena, stopala, pa je trebalo potražiti pomoć liječnika, ponekad ići na terapije u bolnicu u Biograd ili u Varaždinske toplice. Kako je naša M. Placida djelovala na ljude s kojima se susretala u bolnici na liječenju, kako je molila s njima, poticala ih, tješila i hrabrila, osvjedočila sam se u jednom susretu s jednim starijim gospodinom koji mi je 1998. godine, kad sam išla nekoliko dana na fizikalnu terapiju ovdje u Zadru, na Boriku, pristupio i pitao me jesam li iz Samostana benediktinki sv. Marije. Kad sam odgovorila da jesam, pitao me je li M. Placida živa i kako je sa zdravljem. Kad sam mu odgovorila da je živa i da je prilično dobro, rekao mi je da ju puno, puno pozdravim i da ju nikad neće zaboraviti, da moli svaki dan i zahvaljuje Bogu za susret s njom u bolnici u Biogradu jer je spasila njegovu ženu od očaja i žalosti, hrabrila ju je i molila s njom i potakla ju da se nakon dugo godina vrati Bogu i pomiri s njim prije smrti primivši sakramente, a to je i njemu pomoglo da i on promjeni život.
Da je voljela moliti, to smo sve znale, i često smo se mi mlađe njoj preporučivale da moli za nas u našim potrebama, a nalazile bi ju u crkvi kraj kipa sv. Benedikta i naše Gospe Žalosne. Ovih posljednjih desetak godina kad zbog slabljenja tjelesnih snaga, posebno vida, nije mogla više raditi ručne radove, pomagala je u praonici, u kuhinji čisteći povrće, a najviše moleći - svako je popodne s drugim starijim bolesnim sestrama molila krunicu.
Molitva je bila njezin život i njezin rad, a posebno ove posljednje tri godine kad joj je teška bolest rak oduzimala snage i život. U petak, 20. veljače, kad joj je počelo bivati gore, posjetila ju je časna majka Anastazija i zamolila ju da svoje patnje prikaže Bogu za zajednicu i mučne probleme koje treba riješiti. Nije više mogla govoriti, ali je pogledom dala znak da je razumjela i da će to izvršiti. Bila nam je primjer strpljivosti, primjer kako se prihvaća i nosi križ svjesno i s ljubavlju za dobro svojih bližnjih, rodbine, zajednice, naroda i cijeloga svijeta.
(M. Rafaela Dominis)




 
  Povratak na popis novosti

Povratak na naslovnicu