Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 
  Oblacija u Rabu
1.3.2013.  

Dakle oblacija! Divan, čudan, istinit, dubok osjećaj. Ja Dragan sa ženom Milenom postadoh u divnoj istini brat Josip, a ona već bijaše sestra Marija. Baš onako kako govore tekstovi koje smo izabrali za naše vjenčanje (Tobijina molitva 8, 1-9). I evo ostvari se Riječ, postadoh brat i muž. A sve je počelo prije nekih desetak godina kad je Rab bio i naše mjesto na putu života. Imao sam vremena promatrati samostan izvana i u razgovorima sa m. Marinom primati snagu iznutra. Živjeli smo na Rabu ojačani, poduprti istinom da su nas sestre uzele u svoju duhovnu zaštitu. Ono što sam izvana gledao, mogao sam u vrijeme oblacije živjeti nekoliko dana iznutra, „skoro kao nutarnji“. Mogao sam vidjeti kako sestre ne mogu bez sata, bez te bezosjećajne „sprave“ koja zove, budi, upozorava, približava ali uvijek pomaže sestrama biti one koje proslavljaju Boga u svemu. U vrtu, u šivaonici, praonici, u uredu i u kuhinji. Da, u svemu, a osobito u kuhinji, čineći sestre „mučenicama njuha“ (pripremale su kolače za Uskrs tjednima prije). Sve dok taj isti sat privezan-vezan zvonom ne bi pozvao na najuzvišenije trenutke dana, na okupljanje u kapelici radi Djela Božjeg. U toj kapelici doživio sam Božju prisutnost, kao da su sestre nestale ili bolje u jedno nastale... te ih više nisam „vidio“ već sam samo osjećao Božju blizinu. Osjetio sam Zajednicu kao osobe oko Isusa Krista, a i ja sad tu – dio zajednice. Dobio sam dojam da mi nijedna od sestara nije svojom specifičnošću (osobnošću) otkrila-pokrila Isusa, već sam osjetio kako je On među nama prisutan kao jedan, odnosno Najvažniji član obitelji. Tako da nisam, kroz to vrijeme, dolazio samo u kapelicu već živome, prisutnom Bogu, koga smo svi zajedno slavili.
A dani prije oblacije opet blagoslovljeni. Bura, koja je s jedne strane o. Jozi i sestrama oblatama priječila dolazak na Rab, s druge je strane nas „upuhala“ bliže svakodnevici sestara. Konačno subota. Sve su sestre učinile da sam mogao vidjeti ljepotu crkve sv.Andrije kao da se radi o tuđoj, a ne mojoj oblaciji. A onda svečano liturgijsko slavlje, župnik, o. Jozo, sestre, č. Majka, sve to zbog „jednog“... takva radost! Dirnut, potresen, ali i brzo otriježnjen shvaćajući da sve to znači i odgovornost. Da, primio sam lako breme oblacije i tih dana slatkoću jarma. Danas osjećam zahvalnost za sve vaše žrtve za mene, od o. Joze, kojeg ipak bura nije zaustavila, preko sestara oblata i njihovih „slatkih“ čestitki, do svake sestre koja mi je pomogla da osjetim pripadnost ovoj monaškoj obitelji. Zahvalan sam i župniku Antonu Depikolozvanu koji se odazvao uveličati trenutak oblacije kao brat i svećenik, i don Antonu Turčiću što je nazočio mojoj radosti. Umalo da zaboravim da je tu bila i moja, naša kći Mirjam (5 i pol god). Mislio sam da nju oblacija nije posebno dotakla, sve dok u jednoj šetnji na Unijama nije zaželjela da se igramo. U toj igri ona me želi upoznati sa svojim mužem koji se zove Josip, a oblatsko mu je ime Dragan, a i ona je oblata. Oblacija je danas igra (uzor) za nju, a sutra... Bog dragi zna.
Na kraju ne želim propustiti priliku i zamoliti da molite za nas, da se niste uzalud trudili oko nas.
Hvala vam
brat Josip, muž Dragan, otac oblatice Mirjam



Slike/Oblacija 015.jpg
Povećaj  
Slike/Oblacija 018.jpg
Povećaj  
Slike/Oblacija 019.jpg
Povećaj  
Slike/Oblacija 035.jpg
Povećaj  

 
  Povratak na popis novosti

Povratak na naslovnicu