Naslovnica Monaštvo Skip Navigation Links
Sv. BenediktExpand Sv. Benedikt
Skip Navigation Links
SamostaniExpand Samostani
Naša izdanja Foto galerija Linkovi Kontakt
 



 
 
 


 





Monaštvo


O početcima monaštva kao uređenog načina kršćanskog života nije lako određenije govoriti. Naime, monaški je život nastajao u prvim stoljećima, a iz toga vremena nemamo dovoljno dokumenata za jasniji prikaz početaka kršćanskog monaštva. Međutim, da bismo dobro razumijeli nastanak i ostanak monaškog života, najprije trebamo pozorno čitati Sveto pismo, osobito evanđelja. Crkva je uvijek gledala na monahe i koludrice kao na kršćane koji su željeli što vjernije slijediti Krista i njegov nauk što potpunije provoditi u život. Veliki plodovi monaškog života u dvotisućljetnoj povijesti Crkve jasno svjedoče da monaštvo ima čvrste temelje i duboke korijene.

Biblijski korijeni

Monasi su imali za uzore mnoge biblijske likove. Monasima pustinjacima osobito su bili dragi proroci Ilija i Ivan Krstitelj jer su živjeli u osami. Još od vremena Mojsija postojali su u Izraelu nazireji (usp. Br 6, 1-21), zavjetovani muškarci i žene, od kojih su neki živjeli sami, a neki u skupinama. Valja spomenuti i Rekabovce koji su se ovako predstavljali: Ne pijemo vina, jer nam je otac naš Jonadab, sin Rekabov, zapovjedio: "Ne smijete nikada piti vina, ni vi ni sinovi vaši. Niti smijete graditi kuća, niti sijati sjemena ni saditi vinograda, niti ih posjedovati, nego provodite sav život pod šatorima, da dugo živite u zemlji gdje kao stranci boravite" (Jer 35, 6-7). Ipak, kršćansko monaštvo ne nadahnjuje se toliko na starozavjetnim koliko na novozavjetnim spisima. Monasi su se uvijek prepoznavali kao Kristovi učenici, to jest kao oni njegovi sljedbenici koji sve ostavljaju da bi živjeli sa svojim Učiteljem, riječ njegovu slušali i u životu ostvarivali. Čitamo u evanđeljima da Isusovi učenici nisu odmah postajali apostoli. Najprije su morali biti njegovi učenici. Kad je Isus ustanovio Dvanaestoricu, htio je "da budu s njim, pa da ih šalje propovijedati" (Mk 3, 11). To učeničko "biti s Njim" nadahnjivalo je monahe da na prvo mjesto stave molitveni život, kako bi u molitvenom razgovoru što bolje prepoznali volju Božju i poslanje koje će im On povjeriti. Za monahe cenobite, to jest za one koji žive u zajednicama, uzor je uvijek bila prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu. U Djelima apostolskim o njoj čitamo: Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima, kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike (Dj 2, 42-47). U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko (Dj 4, 32). Prva kršćanska zajednica bila je istovremeno i prva monaška zajednica, to jest živjela je na monaški način. Međutim, zajednica Kristovih sljedbenika se stalno povećavala i postalo je jasno da ne mogu svi biti "združeni", da im ne može "sve biti zajedničko", da ne mogu svi "svaki dan i jednodušno hrliti u Hram", "zajednički uzimati hranu"… Mnoštvo "onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša" po jednoj vjeri, ali ne više i po zajedničkoj molitvi u Hramu i zajedništvu dobara.
Nakon prvog stoljeća koje su obilježili Isusovi i apostolski učenici, slijedila su dva stoljeća u kojima su Crkvu proslavili mučenici. Njihovu želju da budu pravi Kristovi učenici – to jest da slijede svoga Učitelja sve do smrti – jasno izražava sv. Ignacije Antiohijski u svojoj poslanici Efežanima: Premda su me i okovali zbog Krista Isusa, ipak nisam savršen u njemu. Tek sada sam postao učenik i pišem vama, svojim suučenicima. Tek sada je postao Kristov učenik jer je dobro naučio što je Krist govorio svojim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme križ svoj i neka me slijedi" (Mk, 8, 34). Među onima koji su također željeli što vjernije slijediti Krista, a nisu imali prigodu za mučeništvo, valja spomenuti vjernike obaju spolova koji su živjeli djevičanski. Crkva ih je podržavala i njima se pred poganima ponosila. Samo je mučenički život bio cjenjeniji od djevičanskog. O posvećenim djevicama čitamo u spisima apostolskih otaca: Sv. Ignacije piše o djevicama u Smirni, sv. Polikarp savjetuje djevice u Filipima, u Herminu "Pastiru" govori se o rimskim djevicama.
Kada je početkom 4. stoljeća Crkva dobila slobodu, broj kršćana je naglo rastao, ali ne i njihova dosljednost u nasljedovanju Krista. Dakako, i dalje je bilo kršćana koji su željeli temeljitije odgovoriti na evanđeoske zahtjeve. Na to su ih najviše poticale Isusove riječi i primjer njegova života, ali također i svjedočenje mučenika, asketa i djevica iz prvih stoljeća. Da bi što bolje naslijedovali Isusa Krista i sami žive djevičanski i siromašno. Takav asketski život nastojali su ostvariti u svojim obiteljima i u svojim zanimanjima. Međutim, već od 3. stoljeća počinju se povlačiti u osamu, sami ili s istomišljenicima. Tako se postupno prelazilo na organizirani oblik monaškog života.
Organizirani oblik monaškog života razvijao se najprije na Istoku. Obično se spominje Egipat kao kolijevka monaštva, iako je danas jasnije da su različiti oblici monaškog života istovremeno nastajali u više pokrajina kršćanskog Istoka.
Egipat. Već sredinom 3. stoljeća nalazimo u donjem Egiptu, nešto južnije od Aleksandrije, pustinjake ili polupustinjake koji su živjeli asketskim životom. Zvali su se anahoreti (ana + horeo = onaj tko živi u osami) ili eremiti (eremos=pustinja). U početku su živjeli blizu sela i gradova, a kasnije su se sve više pomicali prema pustinji. Kao prvi pravi pustinjak spominje se sv. Pavao. Njegov je životopis napisao sv. Jeronim, ali njegovi povijesni podatci nisu toliko pouzdani. Pouzdanije je ono što znamo o Antunu, pustinjaku čiji je životopis napisao sv. Atanazije.



Zahvaljujući ugledu Atanazija Velikog, ali i svetačkom liku samoga Antuna, ovaj veliki pustinjak postat će ocem monaha na Istoku i na Zapadu. Rodio se oko 250. g. u imućnoj kršćanskoj obitelji, ali je rano ostao bez roditelja. Potaknut Isusovim riječima koje je čuo na liturgijskom skupu, sva svoja dobra ostavlja siromasima i povlači se u pustinju. U svom dugom isposničkom životu više puta će se sve više povlačiti u pustinju. Međutim, što se on više od ljudi udaljavao, to ga je sve veće mnoštvo učenika tražilo. Pri koncu života počet će i zemlju obrađivati da bi mogao krijepiti svoje brojne posjetitelje i tjelesnom hranom. Iako sv. Antun nije htio postati utemeljitelj nekog oblika monaškog života, svojim životom je to doista postao. Učenici koji su se oko njega okupljali sve više su se i međusobno povezivali. Tako će se u Egiptu sve više razvijati polupustinjački, odnosno poluzajednički oblik monaškog življenja. Monaški život u kojem pustinjaci žive zajedno, osobito će cvasti u donjem Egiptu, u monaškim naseljima Nitrija, Skitija i Ćelije.
Početkom 4. stoljeća u srednjem Egiptu se razvija i cenobitski oblik monaškog života. Cenobitizam (koinos=zajednički + bios=život) je monaštvo u kome braća žive zajedno kao jedna obitelj. Začetnik mu je Pahomije, poganin koji se nakon krštenja povukao u pustinju. Najprije je živio kao pustinjak uz učitelja oca Palamona, a kasnije se od njega odvojio i živio sa skupinom svojih učenika. Iskusivši ne (12) samo prednosti nego i opasnosti pustinjačkog života, odluči s učenicima živjeti zajedno. Da to što bolje ostvari, napisa i "Pravilo", u kome je do u tančine odredio sve što je važno za zajednički život. Po uzoru na prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu zaželje da i njegova monaška zajednica bude "jedno srce i jedna duša" i da im "sve bude zajedničko". Nije to išlo lako, ali je s vremenom "sveto zajedništvo" zaista procvalo. Sv. Pahomije je za života utemeljio devet muških cenobija i dva ženska; na čelu jednoga bila je njegova sestra Marija. Cenobitsko monaštvo se širilo i poslije Pahomijeve smrti. Brojni cenobiji nastajali su svuda po Egiptu, osobito oko Aleksandrije. Neki drže da je u 5. stoljeću u Egiptu bilo i do pola milijuna monaha.
Sirija. Sirijsko se monaštvo razvijalo u isto vrijeme kad i egipatsko, iako ne i na isti način. Ondje su u 3. stoljeću živjeli askete i djevice poznati po imenu "sinovi Saveza" i "kćeri Saveza". Živjeli su sami ili u malim skupinama, u svojoj obitelji ili odvojeno. S vremenom su se sve više osamljivali i osamostaljivali, živeći anahoretski ili cenobitski. O njima je dosta pisao "perzijski mudrac" Afrata. On ih sve naziva jedinstvenim imenom ihidoje (hebr. yahid = sam), što ima isto značenje kao i grčka riječ monachos. U svojoj su duhovnosti naglašavali važnost vjere u Božju ljubav. Tko ima takvu vjeru, imat će i mir u sebi, a bratsku ljubav prema bližnjima. S ihidojama je vje13 rojatno živio i sv. Efrem, najznamenitiji pisac drevne sirijske Crkve.
Uz "sinove i kćeri Saveza" razvijao se i anahoretizam. Kao i u drugim krajevima susrećemo samotnike koji žive u špiljama i pećinama, zatvornike koji su zazidani u ćeliji (reclusi) i one koji stalno lutaju (girovagi). Međutim, Sirija i Mezopotamija postale su poznate po neobičnim oblicima samotničkog života. Naime neki su stalno živjeli u šumi (boskoi), neki na drveću (dendriti), a neki na stupu (stiliti). U Siriji je bio poznat i cijenjen stilita Simeon, koji je na stupu podnosio sve vremenske nepogode. Za njega je rečeno da je najprije živio na stupu od šest lakata, zatim na drugom od jedanaest, a kasnije i na trećem od dvadeset i šest lakata. Sa stupa je propovijedao, zavađene mirio, bolesne tješio…
Bez obzira na sve ove neobičnosti samotničkog života, a katkada i pretjeranosti, sirijski su monasi bili uvijek povezani s mjesnom Crkvom i jednostavnim pukom. Samotišta i cenobiji bili su monaške škole, ali otvorene i drugima. Monasi su rado studirali, osobito Sveto pismo, ali su isto tako rado svoje znanje i drugima prenosili.
Palestina. U Judejskoj pustinji, ondje gdje su u prvim stoljećima živjeli eseni, krajem 3. stoljeća susrećemo i skupine kršćanskih pustinjaka. Prema Jeronimu, prvi monah u Svetoj zemlji bio je Hilarion, koji je navodno podigao mnogo samostana. Hodo14 časnica Egerija, koja je potkraj 4. stoljeća pohodila Svetu zemlju, svjedoči da su u tim krajevima živjele brojne skupine monaha (monazontes) i djevica (parthene). Palestinski monasi imali su i nešto vlastito. Bila je to laura (grčki "usjek"), monaško polucenobitsko naselje. U središtu laure bila je crkva i nekoliko zajedničkih prostorija, a u blizini je svaki monah imao svoju ćeliju. Svi su bili poslušni igumanu, koji je stajao na čelu laure. Kroz tjedan su braća živjela odvojeno, a subotom i nedjeljom zajedno. Za razliku od egipatskih polupustinjaka, život u lauri bio je određeniji i bratskiji. Poznate su bile laure sv. Sabe i sv Eutimija.
Mala Azija. Mala Azija je u prvim stoljećima vrvjela raznim religioznim pokretima. Ako bi se moglo naći nešto zajedničko svim tim asketskim i mističnim skupinama, onda bi to bio religiozni entuzijazam i rigorizam. Među njima se posebno isticao Eustatije, biskup Sebaste i veliki pokornik, koji je uživao veliki ugled u narodu. Zbog pretjeranog asketizma kojega je širio u Maloj Aziji, bio je svrgnut s biskupske stolice i sredinom 4. st. osuđen na saboru u Gangri. Njegove pristaše, eustatijevci, pridružili su se mesalijancima, vrlo raširenom i utjecajnom duhovnom pokretu u 4. i 5. stoljeću. Ime im dolazi od sirijske riječi mesaliane, što znači "molitelji". Naglašavali su važnost osjetilnog iskustva milo15 sti Duha Svetoga, što se događa po molitvi. Tražili su reformu Crkve, ali su zbog svojih teoloških zastranjenja i "karizmatskih" pretjerivanja bili često osuđivani.
Pod Eustatijevim vodstvom živjeli su i članovi obitelji Bazilija Cezarejskog. Potaknuti Eustatijevim monaškim životom, Bazilijeva majka, sestra i dva brata povukoše se u osamu na obiteljsko imanje, kako bi i oni mogli živjeti takvom duhovnošću. Sestra Makrina je bila toliko oduševljena da je uspjela nagovoriti i brata Bazilija da napusti filozofske studije u Ateni i prigrli monaštvo. Ipak, prije nego što započe živjeti monaški, Bazilije odluči što bolje upoznati monaštvo na kršćanskom Istoku. Iako krhkoga zdravlja, dade se na put sve do Egipta, stekavši tako dragocjeno iskustvo raznih oblika monaškog života. Po povratku je proveo nekoliko godina u osami. Molio je, radio i učio, kako bi što bolje odvagnuo sve ono što je upoznao kod monaha i prepoznao volju Božju za svoj život. Odlučuje se za zajednički život braće, i to u manjim zajednicama, uvjeren da se upravo u zajedničkom životu najbolje mogu živjeti temelji kršćanskog života: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, poniznost i poslušnost… Za njega su monasi samo kršćani koji dosljedno žive evanđeoskim životom. Monahe zove braćom, a njihovu zajednicu bratstvom. Braći koja žive u bratstvu rado je govorio i na njihova pitanja odgovarao. Bazilijevi odgovori sabrani su u dva "asketikona": Mali (16)asketikon je raniji i kraći, a Veliki asketikon je kasniji i dulji. Mudri nauk sv. Bazilija iznesen u Asketikonima, ali i u brojnim drugim asketskim spisima, izvršio je ogroman utjecaj na monaštvo Istoka i Zapada. Rufinov latinski prijevod Malog asketikona i sv. je Benedikt poznavao, a svojim ga je monasima preporučio kao "Pravilo našeg svetog oca Bazilija". Već u prvim kršćanskim zajednicama na Zapadu bilo je djevica i asketa koji su živjeli zasebno ili zajedno. Na neke je sigurno pobudno djelovalo ono što su čuli o istočnim monasima, ali nije manjkalo ni zapadnjačke izvornosti.
Afrika. U Africi je već od prvih stoljeća bilo posvećenih djevica. Tertulijan i Ciprijan nam svjedoče da ih je Crkva veoma cijenila. Ipak, čini se da je u rimskoj Africi prve uređene samostane osnovao tek sv. Augustin. On je nakon svoga obraćenja i povratka u Afriku odmah svoje imanje razdijelio siromasima. S prijateljima se povukao u osamu da s njima, po uzoru na prvu kršćansku zajednicu, živi zajedno i da im sve bude zajedničko. No nije dugo uživao u samoći. Dok je jedanput tražio u Hiponu mjesto za novi samostan, bi izabran za svećenika. No to ga nije omelo u želji da živi monaškim životom. U samostanu koji je osnovao (17 ) u Hiponu živio je zajedno s monasima, skladno povezujući svećeničke i monaške dužnosti. Uskoro je postao i biskup, ali ni tada nije odustao od monaškosvećeničkog zajedničkog života. Svoj biskupski dvor pretvara u samostan i sve dijeli sa svećenicimamonasima koji s njim žive. Augustin je, dakle, svim srcem odan cenobitskom monaštvu. Svoj zajednički život sa svećenicima ovako opisuje: "Svi, ili gotovo svi znate da u kući koja se naziva biskupskom tako živimo da, koliko možemo, nasljedujemo one svete o kojima govori knjiga Djela apostolska: Nijedan od njih nije svojim zvao ništa nego im sve bijaše zajedničko".
Augustin je samo u Hiponu osnovao pet samostana. U jednom od njih živjele su njegove nećakinje, a opatica je bila Augustinova sestra. Hiponski samostani potaknuli su osnivanje brojnih muških i ženskih samostana, najprije u Sjevernoj Africi, a kasnije i u Europi. Svojim Pravilom za monahe, ali i drugim spisima u kojima govori o monaškom životu, Augustin je snažno utjecao na latinsko cenobitsko monaštvo.
Galija. Prvi muški samostan u Galiji osnovao je sv. Martin u mjestu Ligugé kod Poitiersa oko 361. god. Nije to bio cenobitski samostan, jer su monasi živjeli zasebno, a okupljali su se samo na liturgiju. Martin im je bio poglavar, ali ih je više vodio primjerom svoga života negoli zapovijedanjem. Živio je tako desetak godina, a onda je postao bisku18 pom Toursa. Da nebi prekinuo s monaškim životom, sagradi blizu biskupskoga dvora samostan Marmoutier, u koji se često povlačio. Od njegovih brojnih učenika mnogi su postali biskupi, a još više njih misionari u tada poganskoj Galiji.