|
|
|
Kratki životopis Sv. Benedikta
"Bio je muž časna života, milošću i imenom Benedikt – Blagoslovljen". Ovim riječima započinje svoj govor o Benediktu
sveti Grgur Veliki, papa, u II. knjizi Dijaloga, koja nam je uz Pravilo dokument i izvor podataka o Benediktovu
životu i djelu. Benedikt je rođen oko 480. u Nursiji, Umbrija kao dijete dobrostojeće obitelji. Tradicija uz njega
spominje i njegovu sestru blizanku svetu Skolastiku. U blizini njegovog rodnog grada u Kastorijanskoj
dolini je u špiljama živjelo par monaha o kojima nam svjedoči Grgur Veliki u I. knjizi Dijaloga, 22 tako da je
vjerovati kako Benedikt već u ranoj dobi dolazi u dodir s monasima i upoznaje se s monaškim životom.
Poslan je na studije u Rimu. U gradu kao i u cijelom Carstvu bilo je to vrijeme burnih događanja.
Carstvo sve više slabi, vladaju nered, nesigurnost i iskvarenost. No nije sve bilo samo negativno. Benedikt
je živeći i studirajući u Rimu sigurno imao prilike vidjeti i upoznati crkveni život te oblike monaškog
života koji su u Rimu u to vrijeme postojali. Od poroka svijeta i svjetske mudrosti (kako kaže
Grgur Veliki), Benedikt bježi ali ne u pustinju; odlazi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti
asketskim životom. Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegovog prvog čuda, već samo i posve omiljeti
Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Uz pomoć monaha Romana započinje u
jednoj špilji svoj monaško-pustinjački život u pokori i askezi. Tri se godine bori s demonima, napastima,
sa samim sobom; moli se i trapi. Ovako misli živjeti zauvijek.
Gospodin ima s Benediktom drugačije planove. Na ustrajne molbe obližnje zajednice, koja ga zbog
njegova svetog i pokorničkog života želi za opata, napušta pustinjački život i započinje život cenobite i
oca monaha. Taj prvi pokušaj završava neuspjehom. Ona ista zajednica koja ga je jednodušno htjela za
poglavara, zbog stege i reda koje Benedikt pomno (23) pazi i čuva, odluči ga otrovati. Sveti Benedikt blagoslovom
otklanja ovu zamku sotone i vraća se "na mjesto svoje ljubljene samoće…" (Dijalozi II, 3).
No njegova svetost i krepostan život nastavlja privlačiti mnoge koji žele živjeti pod njegovim vodstvom
i služiti svemogućem Bogu.

Gradi tada u Subiacu u sublacenskoj dolini dvanaest malih samostana, svaki sa svojim poglavarom,
a opet su svi ovisni o njemu. U ovome možemo prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt
dobro poznavao. Tijekom godina sazrijeva u svetom Benediktu drugačiji ideal organizacije zajedničkog (cenobitskog)
života. Odlazi iz Subiaca i 529. dolazi na Montecassino, gdje gradi veliki samostan, kao jedinstvenu
cjelinu, za brojčano veću zajednicu. Benedikt je uvjeren kako se u svakodnevnom životu u srcu
zajednice može naći Boga, konačni cilj našeg traženja. Upravo u zajednici, kroz ustrajnost do kraja,
ostvaruje se u svakom monahu uskrsno otajstvo Krista. 547. u bogomolji Montecassinskog samostana
potpomagan od učenika, ruku uzdignutih k nebu, s riječima molitve Benedikt ispusti duh (Dijalozi II,
37).
|
|